Nevesinje: Bh. gradić bez ijednog Hrvata i Bošnjaka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Nevesinju, gradiću u istočnoj Hercegovini, izuzme li se izvjesna "Fata, koja je tamo provela cijeli rat i ostala", službeno ne živi više nijedan Bošnjak ni Hrvat. Nijedan pripadnik ova dva naroda tamo nije zaposlen - ni u javnom, ni u privatnom sektoru, oni nemaju svoje predstavnike u strukturama vlasti, piše Al Jazeera.

Iako je tako, u gradu je obnovljena Čučkova džamija, Careva se ponovo gradi, a oko Katoličke crkve postavljene su skele za obnovu fasade. I to su, zapravo, jedina mjesta u Nevesinju gdje, s vremena na vrijeme, za Bajrame i Božić, možete sresti ponekog Bošnjaka i Hrvata.

Bošnjaka u samom gradu, prema riječima općinskog načelnika Momčila Šiljegovića, bude i u vrijeme pravoslavnog Božića, kada se organizira Božićni turnir.

"Tada dođe i nogometna ekipa iz Mostara, a njeni igrači su u uglavnom Bošnjaci", kaže načelnik, pokušavajući se sjetiti još nekog događaja kada u gradu dođe do druženja tri konstitutivna naroda.

U svojoj kući bez svog mira

Ipak, jedan mali broj prognanih Bošnjaka i Hrvata vratio se, ali u sela oko Nevesinja, dok su se preostali nastanili uglavnom u Mostaru, Međugorju, Stocu, Čapljini i Sarajevu.

"Sada, kad je zimsko doba, u selima ne bude ni stotinjak povratnika, dok se ljeti taj broj poveća, ponekad i do 200", kaže Nevesinjac Nedžad Dedović, koji, kao i većina prognanih njegovih sugrađana, sada živi i radi u Mostaru, da dolazi iz sela Sopilja, osam kilometara udaljenog od Nevesinja.

Tamo, na imanju, uređenom kao u Švicarskoj, žive majka i sin - Anđa i Tihomir Čuljak.

"Najlakše nam je krenuti od Hrvata, jer se vratila samo jedna obitelj, a to vam je ovo dvoje ljudi", govori Nedžad.

Međutim, nekad velika obitelj Čuljak razdvojila se. Ostali Anđini sinovi, shane i djeca ostali su u Međugorju i Mostaru, gdje se jedni školuju, a drugi rade, jer ovdje "ima samo škola u gradu - do koje valja doći, i koja radi samo po programu RS-a, a posla nema ni za lijeka".

Tihomir, ipak, veli da posla ima za onog tko voli raditi, pa govori kako obrađuje zemlju, sije krompir, drži stoku.

"U Nevesinju nema posla ni za Srbe, a kamoli za nas povratnike", kaže Tihomir, s čim se slaže i Nedžad, a onda priča kako živi "momački" život, jer mu je supruga u Međugorju, pa se viđaju samo vikendom.

Ipak, od razdvojenosti s obitelji, i njemu i njegovoj majci, kažu, teže padaju skoro pa svakodnevne razmirice koje imaju s prvim susjedima - Srbima.

Baka Anđa plače dok njen sin priča kako mu susjed svaki dan, za svaku sitnicu, zovu policiju, "pa čak i onda kad njegov pas zalaje na susjedovo auto".

Kaže da je nedavno platio 300 konvertibilnih maraka (150 eura) kazne jer je u vlastitoj šumi posjekao drva, da susjed snima svaki njegov korak i samo nalazi razloga za svađu. Potom nas odvodi pred garažu koju je, kaže, sagradio na svojoj zemlji, tik uz put koji vodi kroz selo.

Ipak, i on i baka Anđa kažu da, što se tiče samog Nevesinja i općinske vlasti, s njima nemaju nikakvih problema. Baka hvali liječnike iz Nevesinja, koji je "paze i bolje nego što bi možda i njeni" te kako normalno ide u crkvu, a Nedžad dodaje da su općinske vlasti na nekim mjestima popravile putove koji povezuju sela.

U selu Donja Bijenja - pola srpskom, pola bošnjačkom - Nedžad pokazuje obnovljenu džamiju i nekoliko kuća, ističuči kako su Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, UNHCR, ICR i Islamska zajednica zapravo najzaslužniji što se u istočnu Hercegovinu itko vratio.

Tamo žive 42-godišnji Enez Džemić, koji se u Donju Bijenju vratio sa 22-godišnjim Admirom, sinom svog pokojnog brata.

Enezova žena i djeca su u Mostaru, a Admir se ne namjerava tamo vraćati. Završio je jezičku gimnaziju, ali mu ne smeta baviti se stočarstvom.
Dovoljan mu je Internet

"Učio sam četiri strana jezika, a nijedan nisam dobro naučio. Volim radit' na zemlji, sad namjeravam uzeti kredit i kupiti krave, pošto ovdje dobro ide otkup mlijeka", priča Admir.

On i stric obrađuju zemlju, a ljeti plate pastira da im čuva ovce. Kažu da, iako pastira plaćaju 600 maraka (300 eura) i daju mu smještaj i hranu, teško nađu nekog tko hoće raditi taj posao.

Admir ne ide u Nevesinje, niti ga tamo, kaže, išta privlači, pogotovo što u gradu, osim doma kulture, nema ni kina, ni kazališta. Njegov stric povremeno skokne u Nevesinje po namirnice, a Admir ima internet i "sav svijet pred sobom".

"Mi svaku večer na stranici za prodaju gledamo cijene krava", kažu i dodaju kako im nikad nije dosadno.

"Radnim danima radimo, kako je i red, vikendom ja idem ženi i djeci, a Ado djevojci, a navečer nam dođu susjedi - ovih nekoliko Srba što tu žive, i do neka doba igramo karte, šalimo se", kaže Enez.

Njegova djeca nisu ni pomišljala vratiti se i ići u Nevesinje u školu. Kaže da, i kad bi netko htio doći s obitelji i odlučio da mu djeca idu u školu i uče po programu RS-a, da bi to opet išlo teško, pošto su skoro sve područne škole srušene, pa bi djeca svaki dan morala vozariti do Nevesinja.

Ni oni, kao ni mještani susjednog sela Borovičići, nemaju pritužbi na sigurnosnu situaciju. Također ističu da je dobra suradnja između Pravoslavne crkve i Islamske zajednice te da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe RS-a financijski pomoglo obnovu Careve džamije u gradu, a da Medžlis islamske zajednice provodi aktivnosti na zaštiti vakufske imovine i ograđivanju parcele na kojoj je bila Dugalića džamija, a sada je pretvorena u parking, piše Al Jazeera.

'Zamjena' stanovništva

U Borovčićima je najživlje od svih sela. Na farmi Ahmeda Čolića nekoliko ljudi u radnim odijelima utovara bale sijena na kamion i zbija šale. Među njima je i Amhedov radnik Kemal iz Kaknja.

Ahmed proizvodi nevesinjski krupmir, žitarice, suho meso.

Tu je i njegova majka, a žena i djeca su u Mostaru. Na pitanje zna li on zašto se nitko ne vraća u Nevesinje, u grad, i zašto mladi ne dolaze, odgovara: "Ma, nemaju ni Srbi, sve je to jad i čemer. Nevesinje je među najsiromašnijim općinama u RS-u."

S njim na farmi je i Ibrahim Eminović. Priča kako su Borovčići nekad bili najljepše selo u općini Nevesinje, kako su, kad su se vratili, prvo živjeli u kolektivnom smještaju, koje im je osigurao UNHCR, te da sad imaju skoro sve što im treba, osim stručnjaka agronoma.

"Mi radimo kao birvaktile [nekada], vremena su se promijenila, a promijenila se i klima. Možda bismo sad ovdje mogli uzgajati i neke druge kulture, ali mi ne znamo kako. Trebaju nam stručnjaci, da urade analizu zemljišta, da nas obuče, kažu što možemo, što ne možemo. Trebao bi doći netko sa fakulteta iz Banje Luke ili iz Sarajeva", kaže Ibrahim.

I kako je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo emigriralo u gradove u Federaciji, tako je iz Federacije u Nevesinje došao veliki broj srpskog stanovništva. Načelnik Šiljegović kaže da je u ratnom razdoblju Nevesinje imalo najviše stanovnika - skoro 30.000, od prijeratnih 14.400.

"Došlo je do 'zamjene' stanovništva. Danas je situacija nešto drugačija, jer je većina Bošnjaka i Hrvata prodala svoje kuće ili zamijenila sa Srbima. Neki Srbi, koji su došli iz Čapljine i Mostara, nakon rata su se vratili svojim kućama, a neki su, ipak, ovdje ostali", objašnjava i dodaje da je "politika najviše kumovala takvom stanju na terenu".

Goran Vuković, iz Nevesinja živi u kući koju je njegov otac kupio od Bošnjaka koji su odselili u Sarajevo, priča kako je njegova familija početkom rata doselila iz Mostara. Njegov otac Sveto govori kako ih nitko nije protjerao, ali da je bilo nekih "znakova" da trebaju otići, poput velikog upitnika koji je neko ispisao crvenom farbom na vratima njegovog stana u zapadnom dijelu Mostara.

Kava s efendijom

Goran kaže da svi imaju svoju ratnu priču i prošlost, ali da je najvažnije da se ljudi poštuju.

"Ja redovno pijem kavu sa nevesinjskim efendijom, kad je tu. On zna na kojem sam ja položaju bio u ratu, i to ne krijem, ali nek' mi nitko drugi ne krije gdje je on bio i što je radio", priča Goran i žali što je "od rata prošlo skoro 20 godina a budale nisu izumrle".

Činjenicu da se Bošnjaci i Hrvati ne vraćaju u Nevesinje objašnjava pitanjem: "Tko će doći sa sunca na dva metra snijega? Tko će ostaviti posao koji je tamo našao i doći ovdje, u ovaj čemer?". Na protupitanje zašto je on ostavio mostarsko sunce i došao u nevesinjski snijeg, kaže: "Pa, to vam je isto. Ja imam ovdje posao, prodali smo stan u Mostaru i kupili smo kuću, i što ću sad ići tamo gdje ništa više nemam"

Bošnjaci s kojim smo razgovarali kažu da su gradske bošnjačke obitelji uglavnom prodale ili zamijenile svoje nekretnine u Nevesinju i da je skoro pa nemoguće da se ikad itko od njih vrati tamo da živi. Za to su, kaže, svi imali svoje razloge - netko materijalne, netko sigurnosne, netko neke treće, a kao glavni razlog ističu kako nakon rata nije "nije bilo političke strategije ni volje za povratak".

Kako god, Nevesinje je ostalo bez Bošnjaka i Hrvata, a načelnik Šiljegović se plaši da će se i Srbi uskoro početi iseljavati, jer, kaže, proizvodnje skoro da i nema, kao ni investicija. Osim pokoje - pred izbore.