Neživ Nemrtvu u rupu nemeće

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Godinama su raznoraznim što domaćim, što međunarodnim, što vladinim, što nevladinim projektima pokušavali ujediniti Mostar. To je postalo nešto kao suvremena bajka, u gradu podijeljenom na ovu i onu stranu, uzduž magične rijeke, nitko čak i ne prelazi s ove na onu i one na ovu stranu. Kad sam nakon rata prvi put došao u Mostar, imao sam osjećaj da se baš radi o gradu iz grčke mitologije, podijeljenom na onaj podzemni i ovaj živući svijet, gdje su jedni Nemrtvi, a drugi Neživi.

U godinama koje sam proveo u Mostaru naučio sam da ljudi ovdje doista tako i žive, ali ne podijeljeni na ovu i onu stranu na način na koji sam mislio. Veći dio je ovih Neživih, koji su mahom zaposleni na crno, od mizernih primanja, koja nerijetko dobiju u bonovima, ne mogu ni da žive ni da umiru. Da žive, nemaju od čega, da umru, nema tko da im plati grobno mjesto. I onda oni tako po vas dan nežive.

Ovih drugih, Nemrtvih, mnogo je manje, oni se kupaju u novcu kojeg zarađuju Neživi, ali nemaju gdje da ga troše. Kako su nemrtvi, oni nastoje da žive, i provode se po skupim prijmima, doručcima i večerama, balovima, dočecima, ispraćajima, no nemaju gdje novac ukupljen od rada Neživih potrošiti jer nitko im Nemrtvima i ne naplaćuje. To sve bude po narodnim plećima, onih Neživih. Tako se oni Nemrtvi voze saudijima, sjede u odborima i vijećima, nemaju ni neke boje tena, i ne vidi ih sunce jer su mimosvit i kriju se od Neživih, nego samo onako sjede za pregovaračkim stolovima, ne mogu dogovoriti ni Statut Grada ni Vladu županije niti bilo što.

A onda sam uvidio da je tako i drugdje.

Moj Ford stari, nikad se ne kvari

Nedavno dolazio divni, simpatični, vrlo živ i živahan čičica u Sarajevo, da obiđe Nežive i povrati im duh ne bi li ponovno zaživjeli. Kako i u njih u Sarajevu imaju dva Sarajeva, kao što u Mostaru imaju dva Mostara, i živahnog čičicu u bijeloj halji dočekala ova neživa sirotinja po ulicama, mašući životu kojeg su vidjeli u njemu, onako blještavo bijelom, običnom, čistom, priprostom, u narodnom Fordu, što ga u nas voze Romi i sirotinja. Pričalo se o tom Fordu danima, jer ovaj neživ narod pomiješao bijelog čičicu u Fordu i princa na bijelom konju, šta će narod kad su mu ovi Nemrtvi otupili sjećanja.

A Nemrtvi su pred živahnim čičicom radili predstavu, tipično svoju staru izlizanu predstavu o suživotu i miru. Uvjeravali živahnog čičicu u bijelom da je ovdje mir i blagostanje, da rata više nema, da se oni Nemrtvi jadni hoće oživjeti i još ovo malo što im je ostalo proživjeti, ali eto ima tih nekakvih poteškoća u suživotu i suumiranju i Susidranovu sukurcu. Živahni čičica u bijelom na svu tu njihovu priču pustio im goluba, i to ne jednog, nego više njih, za svaku razinu Nemrtvih po jednog. I potom se otišao družiti s neživom sirotinjom. Od njega, koji je u subotu više govora otkazao nego što su naši Nemrtvi otkazali pregovora, sasvim jasna poruka.

Poruka im je da Ford Focus ima puno manji radijus okretanja pa ako doista stvari žele okrenuti na bolje, u pravom smjeru, možda bi trebali izaći iz svojih limuzinčina s velikim radijusom okretanja. No ne haju Nemrtvi.

Rupa ujediniteljica

Da haju, ne bi im glavna priča kad su nasamo bila raspodjela fotelja. Kad su sami, pričali bi o suživotu i miru i blagostanju, a za javnost bi pravili scenografiju upravnih odbora. Ali ne, oni nama scenografiju mira i blagostanja u javnost, a međusobno se kolju o foteljama.

Da se vratim malo na početak ove priče, znate li šta je najviše ujedinilo taj naoko podijeljeni Mostar? Rupa, golema rupa, što se proteže od mosta Hasana Brkića pa preko Mahale, sve tamo skoro do u Vatikan. Rupa za skupljat govna, tzv. kolektor. Otkako je ovaj projekt zaživio, napokon kažem, godinama su nam Nemrtvi samo obećavali o njemu, sad pod pritiskom svijeta popuštaju i počinju da rade, tako su u Mahali na brzoj cesti nastale gužve. Svaki dan bar jedna prometna nezgoda. Uvidješe ovi Neživi, siroti, da nema druge nego na ovu/onu stranu, kad se već onom/ovom ne može. To jedno malo skretanje onih malenih, ali i velikih, najgorljivijih podjelitelja, s mosta Hasana Brkića do Lučkog mosta, ili čak dalje, do Titovog mosta, taj mali odmak iz svakodnevnog neživljenja otvorio je ovim ljudima neke nove vidike. Čak da toga nisu ni svjesni – da žive zajedno, jedni pored drugih, jedni među drugima, ma općenito da žive. Da nisu neživi jedni drugima.

Rupa. To je taj mostarski bijeli čičica u plavom Fordu, vrlo živi i živahni, sveti čak otac, kako mu kažu.

Neživi će zaživjeti, hoće li Nemrtvi umr't?

No opet, Neživi će vrlo lako proživjeti. Dovoljan je jedan čovjek u bijeloj halji ili jedno skretanje preko mosta nekog zaboravljenog narodnog heroja. Kako će ovi Nemrtvi, kad su oni izolirani, oni samo sjede za tim svojim pregovaračkim stolovima i vide samo fotelje, ne vidješe sunca godinama, evo kako će oni uvidjeti šta je problem, oni koji se podsmjehuju kako se oni voze saudijima, a Papa tamo nekim autom? Kako će to glumci pohvatati?

I njima, naravno, treba jedna rupa. Velika rupa, gooolema rupa, uzduž svih razina vlasti, od najniže do najviše. Do Vatikana, ako treba. Rupa za skupljat govna. Kolektor takozvani. Mislite da nema te rupe?! Razmislite još jednom.

Braniteljske tužbe zbog ukidanja prava, tužbe općina prema entitetu zbog vraćanja tuđih dugova, tužbe tko je koga napao i zašto u ratu, digitalizirana trećekanalna rupa u pretplati, rupa na Gornjim horizontima, milijunske rupe dugovanja javnih poduzeća, rupa zvana javno zdravstvo, rupa umjesto mostarske sportske dvorane, rupa bolan u proračunu na svim razinama, toliko velika da je tri proračuna ne mogu obuhvatiti rukama.

Ta rupa, taj veliki čir, samo što se nije provalio. Zato je sad borba stranaka glasnija nego ikada. Hvataju se posljednje slamke u nadzornim i upravnim odborima. A i kad zasjednu kud koji, tamo će ih dočekati rupe koje su opet oni sami prokopali. Novci koje su iz tih javnih rupapoduzeća iskopali su kod njih Nemrtvih i samo ih oni mogu popuniti. Ili popuniti ili se urušiti s njima.