O jezikovoj jusi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mater kupila drenine, hoće pravit pekmez. Jab' malo ćopio iz vanjika dok ne gleda, ali sam počeo pazit na prehranu pa da ne bih omanuo dok ćopam, pitam mobitel kako se drijen kaže na engleskom.

"O.K. Google!"

Pitam ga kako se drijenak, dren, drenina, drenjina kaže. Mater je već ubrajala šta radim. Smije mi se. A mobitel jedva nekako nabasa na cornel.

Pitam Samsunga koliko kalorija ima cornel, pojma ono nema šta je cornel, nudi mi nekakvo sveučilište u New Yorku i Dohi. Ali dren(j)ina nigdje. I Google na muci, zna ono šta je to i da raste po istočnoj Europi i Bliskom i Srednjem Istoku, ali ništa meni bitno o njima ne zna. Ni okus, čist, suh, opor, ni miris slatko-kiseli, i boju je fulao, ma preznoji mi se mobitel, ali nema odgovor na moje jednostavno pitanje: Koliko je kilokalorija u 100g drenina?
Poguzija u meni cvrči od muke, zgrabim šaku tajanstvenih plodova koji su možda i Adama i Evu iz Raja potjerali, ništa bitno o njima moj mobitel ne zna. I dok zadovoljno grickam, mislim je li možda problem u jeziku. Da nisam pitao na bosanskom, a mobitel na hrvatskom. Da mi nije Google ostao na srpskom ili crnogorskom, da nisam ćirilicom pitao, pobogu?!

O kotaču ili točku

Kako u posljednje vrijeme bujaju medijski tekstovi o bosanskom ili bošnjačkom jeziku, a i vrijeme je povratka u školske klupe, zabrinuo sam se kojim jezikom govorim, kojim jezikom trebam Googlea pitati kakvo je vrijeme danas u Mostaru, kako ću se obući, hoću li ponijeti kišobran, umbrelu ili možda ipak suncobran?! Pobogu, ako me mobitel ne razumije, kako ću komunicirati s ljudima oko sebe?! Nitko me neće razumjeti! Nitko me neće razumjeti!!! (možda će me razumjeti ako velikim slovima napišem?!)

Nema sumnje da je jezik veliki izum čovjeka. Sigurno veći od točka i kotača zajedno. Jer kako je izumitelj točka ili kotača mogao objasniti svom prvom susjedu šta je to napravio i koja je svrha tog uređaja, ako ne bi bilo jezika. Zapravo...

Potpuno sam uvjeren da točak ili kotač nisu izmislili Balkanci. Jer zamisli sad scene ili situacije ili postava u kojem susjed ili komšija izvuče šupalj, okrugli kamen iz pećine ili špilje ili spilje ili kako su već domaćice ili kućanice tada zvale kuću ili dom i okreće ga ili kotura ili vrti ili obrće po livadi ili gumnu ili proplanku ispred te njihove prapovijesne ili praistorijske ili prahistorijske kuće ili doma. I upita ga ovaj susjed ili komšija 'šta ili što ili ča ili kaj je to šta ili što ili ča ili kaj okrećeš ili vrtiš ili prevrćeš ili obrćeš?' I kako sad on njemu da prenese znanje i objasni i pojasni i razjasni ZA KOJI MU JE KLINAC TO!? Naravno da to ne bi funkcioniralo. Nikad mu ništa ne bi objasnio, da su se tada dijelili kao mi danas, prema jezicima kojim govore.

O idiomima razlikovnim

Shvaćate, naravno, što hoću reći. Svako malo se povede rasprava postoje li hrvatski, srpski, bosanski, bošnjački jezici, nameću nam se još samo nove podjele. Ne vjerujem da će bilo čiji vjerski ili nacionalni identitet ostati zakinut ako bismo jezik koji se, uz manje ili veće razlike, govori od Crnog Mora do Triglava, imenovali nekim neutralnim imenom, dakle ni srpsko-hrvatski ni hrvatsko-srpski, šta ja znam, ako ne može ni bošnjački ni bosanski, možemo ga zvati hercegovanski.

U stvari, ne želim da ga tako zovemo, ali kad sam jednom prilikom gledao neki bugarski film, postao sam svjestan da se radi o nametnutim razlikama. Najprije su austrougarski vlastodršci izmišljali ovdje nazivlje bosanski, bošnjački, hrvatski, srpski pa su komunisti potom prešućivali da razumijemo Bugare bolje nego razumijemo Makedonce pa su devdesetih počeli razlikovni rječnici i politika jezičnog čistunstva, namicatelji, kutarisavanja, implementacije, vrtoleti... Bogareti šta sve ne.

Ne vjerujem da je Austrijanac manje Austrijanac zato što govori njemačkim jezikom, da je Kanađanin manje Kanađanin jer govori francuskim ili Amerikanac manje Amerikanac zato što govori engleskim jezikom ili Sirijac manje Sirijac zato što govori arapskim jezikom. To je samo kod nas problem, zato što još uvijek nastojimo ratovati i klati se i dabogda meni crkla krava, ali samo ako će i komšijina ili susjedova krepat s njom.

O kavi ili kafi ili kahvi

Duboko sam uvjeren da bi našoj djeci bilo preče da uče matematiku i fiziku i biologiju i kemiju i geografiju i engleski i njemački i talijanski, nego da ih jadne mučimo izmišljenim nazovijezicima koji su zapravo samo idiomi jednog šireg slavenskog jezika koji će se ionako povratiti već u idućih 50-ak godina, kao i svaki put dosad. Nisu ga uspjeli ukinuti ni Bizant ni Mlečani ni Mađari ni Turci ni Austrijanci ni komunisti pa ni sad ovi čistunci neće. Možda bi čak bilo najpametnije, dok naši politički moćnici ne postignu neko kompromisno rješenje pregovarajući sa svojih 484 različita jezika, da u školama jezik nikako ne zovemo nego ga jednostavno rabimo ili koristimo ili upotrebljavamo za komunikaciju i učenje jedni o drugima i o sebi samima umjesto svađe.

Jer, vjerujte mi, ako je meni napeta Bošnjakinja ili Srpkinja ili Hrvatica ili Romkinja ili koja bilo druga i pozovem je na piće, i bez jezika ja znam da je ona "ona druga" i isto tako znam da potkopavam i vjeru i tradiciju i više ciljeve i interese gospodarima rata na ovim prostorima, ali šta ja tu mogu napraviti?! I Adam ili Adem kada je pitao Evu ili Havu da odu na sok od jabuke potkopavao je nečije više interese.

Ali ako sam i ja njoj napet, čisto sumnjam da će ona prekopavati po razlikovnom rječniku što znači kava ili kafa ili kahva i čaj ili čaj ili čaj.

Jel da, sad i ti kontaš da bi mi bilo bolje da sam onaj gore naslov napisao srpskim razlikovnim nego što sam omanuo u sklonidbi?!