Odjeća misli: Ovdašnji jezik nikad nije bio u gorem stanju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pročitah neki dan kolumnu Faruka Šehića u kojoj se on poprilično žestoko razračunao sa lektorima, proglašavajući ih za neobrazovane i nazivajući ih neznalicama, glupanima pa čak i imbecilima. Premda nisam saglasan sa osnovnim tezama njegovog teksta, niti bih nužnu kritiku lektorskog posla začinio uvredama, moram priznati da sa Šehićem dijelim neka iskustva i da razumijem njegovu gorčinu.

Nerijetko se može čuti ocjena da ovdašnji jezik nikad nije bio u gorem stanju. I odista, pogledamo li nesrazmjer između narastajuće količine onih sa formalnom naobrazbom u polju jezika i upravo onespokojavajuću grdobnost jezika u javnoj upotrebi, bićemo u iskušenju da se brzopleto saglasimo sa tom ocjenom. Za tu grdobnost, međutim, nisu odgovorni ni lektori ni njihovi jezikoslovni gurui poput Senahida Halilovića – oni su tek nužna posljedica jednog društvenog procesa.

Slom jezičkog kanona

Zahtijevalo bi znatno veći prostor od onog što ga nudi jedna kolumna da se objasne razlozi tog urušavanja jezika i silnice koje na to urušavanje djeluju. Ali neko bazično razumijevanje naći ćemo u podsjećanju da je jezik odjeća misli. Tačno je da odjeća ne čini čovjeka, no isto je tako tačno da siromašan čovjek sebi ne može priuštiti kvalitetnu odjeću. Krojači, ruku na srce, mogu malo dotjerati rite na njemu i produžiti im vijek, ali ih isto tako mogu i dodatno nagrditi ako nisu vični svom zanatu. Otprilike je takav domašaj i lektorskog zanata i nepravedno je kriviti ga zbog toga što je neko prinuđen da nosi pocijepanu pa zakrpljenu odjeću.

A podsjetimo li se na put nastanka, recimo, francuskog jezika, vidjećemo da ni pesimistične ocjene o stanju jezika ovdje i sada, i još pesimističnije prognoze za njegovu budućnost, nisu baš utemeljene. Današnji je francuski jezik nastao skoro alhemijskim postupkom, spajajući lokalna pučka narječja i ostatke nekoć omnipotentnog latinskog u jedan lingvistički amalgam, koji je vremenom sazrio u jezik velike književnosti, ne zadržavajući se samo na tom dostignuću, već i postajući jedan od vodećih svjetskih jezika. Insistirati na nekim dubljim sličnostima između francuskog jezika i onog koji se ovdje govori, bio bi ne samo nezahvalan, već i posve uzaludan posao. Dovoljno je saznanje da slom jednog jezičkog kanona ne mora nužno značiti i poraz jezika, već može nagovijestiti njegovo buduće beharanje, a potom i sočne plodove njegove.

Da li će jedan jezik napredovati ili nazadovati, zavisi od mnogo faktora, no prije svega od otvorenosti društva prema svijetu. Jezik sapetog, u sebe sama i u vlastitu prošlost zagledanog društva, nužno je entropičan jezik, jer se u tako skučenom polju reducira potreba za komunikacijom i razumijevanjem. Nije, naravno, ni pred jedan jezik postavljen imperativ postajanja svjetskim, dovoljno je da se razvije u funkcionalnu, sa stvarnošću usaglašenu i u budućnost zagledanu komunikacijsku alatku. U tom poslu nije beznačajna zadaća kanonizatora jezika i njihovih izaslanika na terenu – lektora, no ništavna je spram zadaće onih koji jezik djelatno koriste, na način stvaralački.

Carstvo slobode 

Jezik jeste carstvo slobode, ali tu slobodu, nećemo li da ona završi u besmislu, mora slijediti i odgovornost. Kao vojska koja maršira u bitku, tako i jezik valja da ima one koji ga na tom maršu vode. Pisci, novinari i drugi stvaraoci jezički svojevrsni su oficiri i njihov je posao da imaju cilj i viziju. Propisivači pravopisa i lektori se, pak, poput narednika staraju o dobrobiti vojnika, disciplini i brušenju potrebnih vještina za boj. No pretjeraju li u tom drilovanju, postane li ono svrha samome sebi, dobićemo vojsku naizgled discipliniranu, ali posve nemotiviranu. Dobićemo vojsku koja je zaboravila šta joj je zadaća.

Oni koji u jeziku i jezikom stvaraju, moraju, dakle, biti hrabri da se bore za slobodu, ali moraju imati i svijest o vlastitoj odgovornosti bez koje će sloboda vremenom postati ne samo isprazna riječ, već i vlastiti antipod. Jezičke norme korisne su samo dotle dok jezik zadržavaju na pravcu nastupanja i dok ga vode naprijed. Posao je svakog korisnika jezika da ne dopusti da se te norme pretvore u okove koji sputavaju. S druge strane, nikakvo pozivanje na slobodu ne smije derogirati temeljnu funkciju jezika – onu sporazumijevajuću. Prvi sam spreman odbaciti, pa i na lomači zapaliti pravopisne priručnike, ukoliko mi oni nameću jezik koji, zarad nekih izvanjezičkih ciljeva, odstupa od svoje najdublje prirode i gubi sposobnost da ispuni svoje funkcije.

Pa ću tako prisnažiti Šehiću kada zahtijeva pravo da upotrijebi sintagmu Adem i Eva, spajajući dvije tradicije u jednu, ali ću mu uskratiti svoju podršku kod izjednačavanja riječi sljedeći i slijedeći, jednostavno zato što te dvije riječi nemaju isti sadržaj (evo i primjera: Slijedeći bjegunca, ujahali smo u sljedeći gradić.) I ostaću zbunjen nad njegovom krutošću u pogledu riječi dolje, jer ne vidim niti jedan jedini razlog zašto jezik ne bi poznavao i dole i dolje.

Govornik i njegovo pravo 

Zadržimo se još malo na vojnim analogijama. U armijama komunističkog kroja bezbjednjaci su skoro isključivo slijedili instrukcije koje su dobijali po stručnoj liniji, dakle od nadređenog bezbjednosnog organa, pa su se često ponašali kao autonoman element u sistemu komandovanja, kompromitujući tako čitav komandni aparat. Koliko je takav model bio uspješan, pokazuje činjenica da su takve armije skoro posve zbrisane sa povijesne scene. U modernim, pak, vojskama bezbjednjak je prije svega saradnik i pomoćnik svog komandanta i njegova lojalnost po stručnoj liniji nikada ne smije nadjačati onu po komandnoj. Tako bi i lektor trebao prevashodno biti lojalan Šehiću i sa njim razviti komunikaciju, a ne slijepo slijediti Halilovićeve naputke, iznikle iz posve izvanjezičke motivacije. Takav bi pristup pomogao ne samo lektoru i Šehiću, već i čitatelju, a napose i jeziku samome.

Tamo gdje biće jezika dopušta razne mogućnosti, nikakav lektor ni akademski autoritet ne smiju stati između govornika i njegovog prava da se odluči za jednu od mogućnosti. Ja sam spreman ići i korak dalje, pa se nepokolebljivo usprotviti navadi od jezika udaljenih jezikoslovaca da silom nameću neprirodne i nakaradne oblike, poput onog skarednog – četverica. Približavam se kraju ovog teksta, pa ću drugom prilikom objasniti zašto je takvim postupkom, samo naizgled paradoksalno, jedan Senahid Halilović ustvari grobar bosanskog i revitalizator srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. Naravno, iste ili slične probleme imaju i srpski i hrvatski jezik, ali njihovo ću rješavanje, premda ponekad pišem na tim jezicima, ipak ostaviti matičnim govornicima tih jezika.

Na kraju, podsjetiću Šehićeve i svoje lektore da smo im mi, u vojsci zvanoj jezik, komandanti i da lojalnost duguju prije svega nama, pa tek potom svojim profesionalnim autoritetima. A Šehića i sebe ću podsjetiti da dobar oficir mora znati cijeniti narednički trud i pravilno ga usmjeravati ka ostvarenju postavljenog cilja.