Organizatori koncerta u Mostaru se ispričavaju Knezoviću: Govor je procijenjen kao predug

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Povodom teksta objave gospodina Marijana Knezovića koja se dogodila nakon organizacije i održavanja veličanstvenog humanitarnog skupa.

U ime Organizacijskog Odbora koji čine osobe iz udruge kao i osobe iz navedenih Odjela prenosimo javnosti kako je njegov problem nastao iz razloga što je Organizacijski odbor kasno dobio planirani tekst, nakon čega je procijenjeno kako je trajanje istoga predugo, te iz tog razloga nije uvršten kao osoba koja je trebala izvesti recital.

Također kako smo već ranije najavljivali kroz medije preneseno je kako nitko neće imati govor pa iz tog razloga ostali smo vjerodostojni. Ovom prilikom mladom gospodinu se ispričavamo , te prenosimo tekst koji smo dobili kasno kako bi se javnost uvjerila da nije nitko zabranio već da je to procjena Organizacijskog odbora i dogovora trajanja samog koncerta.

Želimo spomenuti kako naš pokrovitelj nije Hrvatski narodni sabor, već jedan od odjela GV koji proizlazi kako smo već najavljivali kroz medije, a odnosi se na Odjel za branitelje HVO-a i Domovinski rat HNS BiH kao i Zakladu za pružanje pravne pomoći branitelja HVO-a.

Žalosti nas činjenica kako pored ovako veličanstvenog humanitarnog koncerta netko svojim pisanjima želi prezentirati negativnosti. Navodimo još jednom kao i ranije kako je koncert isključivo namijenjen za potporu hrvatskim braniteljima a nikakvim političkim ni drugim govorima.

U prilogu dostavljamo tekst koji je gosp. Knezović planirao pročitati:

Don Pavao u Prosjacima i sinovima kaže: „Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju. I svaki kamen, daklem, sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava' pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, al' se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža. A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, žile počupa i sam će umrijeti. Nedaj mu da umre! Nedaj da umre ovaj narod!“

I uistinu, hrvatski uznici koje danas nosimo u mislima ali i srcima, nisu dali da umre ovaj narod. Nijedno vrijeme nije lako, ali oni su, u onom najtežem, bezuvjetno, hrabro i časno kročili u borbu za nas. Mnogi danas, a tomu nažalost svjedočimo, štite one koji su nas napadali, a napadaju one koji su nas štitili. Mi večeras, okupljeni u ime plemenite težnje za pravdom, istinom i mirom, dokazujemo kako se naš narod nikada neće odreći onih koji su na kocku vremena postavili svoje živote, svoje obitelji, svoja prezimena, svoje snove, svoju mladost, a evo nažalost, i svoju slobodu. Postoji li išta vrijednije i čovječnije od toga da se pojedinci odreknu slobode, zadrže čast i dignu glavu kako bi drugi, odnosno mi ovdje, bili slobodni?

Ponosni možemo i trebamo biti na naše heroje. Oni koji sada sami provode noći u haškim ćelijama, van svoje Domovine, ne rade to zbog to niskih pobuda ili jeftinih stvari. Tamo su, zbog onoga što je neprocjenjivo i zbog onoga što nas je spasilo, tamo su zbog časne, legitimne, slobodarske i nikad odbačene ideje Herceg Bosne. One Herceg Bosne pod čijim je zastavama obranjena naša zemlja, naša mjesta, naše obitelji, naše vrijednosti, pa evo i naš hrvatski Mostar u kojem zajedništvom dokazujemo kako se imena šestorice heroja ni na trenutak neće moći izbrisati iz ponosne povijesti ponosnog hrvatskog naroda.

Pitanje uvijek ostaje isto. Trebamo li se odreći pravde samo zato jer živimo u svijetu nepravde? Pravde se naši uznici odrekli nisu, pa ni u vremenu kada se činilo da oko nas ne postoji ništa drugo doli nepravda. Pravde se odrekli nisu ni oni koji danas ne mogu biti ovdje jer su se u ime iste te pravde devedesetih preselili na pravedan svijet. Preselili su se našem dragom Bogu. Mi mladi ne možemo znati sve što znate vi stariji. Mi mladi nismo toliko iskusni ni mudri. Ali znajte, nema u nama mladima ništa manje srca, ništa manje ljubavi, ništa manje poštovanja i na kraju, ništa manje zahvalnosti prema onima koje čekamo da se vrati u zemlju koju su obranili i čiju su čast obranili.

Jedan od njih, naš general Slobodan Praljak, svoju završnu riječ završio je tako što je rekao kako je njegova savjest čista i kako ne traži olakotne okolnosti. I uistinu, samo krivima treba olakotna okolost, a naši heroji nisu krivi jer su preko svojih leđa inzistirali na slobodi za svoj narod i svoju hrvatsku obitelj u vremenima kada su mnogi željeli da ni ne postojimo. Mnogi to žele i danas.

Mi mladi smo posebno ponosni jer znamo da su u vremenu rata oni koji su naš štitili štitili i druge, nerijetko i one koji su ih napadali. Ponosni smo jer uvijek i pred svima možemo reći kako se naša šestorka i naši branitelji nisu borili protiv nekoga, nego su se borili za nekoga. A taj netko, to smo mi. Neizmjerno poštovanje zaslužili su činjenicom da su područje Herceg Bosne uspjeli očuvati jedinim u BiH na kojem ne postoji masovna grobnica. Tako su sačuvali čast svog naroda, čast koju su nažalost neki narodi izgubili.

Mi znamo i u srcima suosjećamo sa svim narodima i s njihovim gubicima. Suosjećamo, upravo zbog toga, jer znamo kako je izgubiti voljene osobe, nedužne osobe. Mi Hrvati, vjerujem, uistinu osuđujemo svaki zločin, pa i zločine koji su se kroz povijest događali od onih koji su se nazivali Hrvatima. Suosjećamo, upravo zato jer znamo kakvu bol zločin može nanijeti. Takvu bol smo osjetili i previše puta, mi mladi u manjoj, a vi stariji u većoj mjeri. Ipak, osuđujući svaki zločin, ne smijemo doći u situaciju da pravednike nazivamo zločincima, ni zločince pravednicima.

Naši uznici uvijek su bili i ostali u skupini pravednika. To je njihov dodatak povijesti, miru, ljubavi, toleranciji, i suživotu kojem su otvorili vrata kada su stali nasuprot onih koji suživot s nama Hrvatima nisu željeli. Mi u ovim vremenima imamo povijesnu priliku da od Bosne i Hercegovine, i hrvatske Bosne i Hercegovine, sviđalo se to nekima ili ne, stvorimo društvo mira i tolerancije. To su nam omogućili oni kojima smo zahvalni jer su ideju naše slobode i slobode cijele države postavili iznad vlastitog i sebičnog interesa. Čekamo ih, dočekat ćemo ih i na njihovom primjeru ćemo graditi ono što mnogi pokušavaju srušiti, gradit ćemo društvo koje će slobodom oslikavati nas, ali i one koji su drugačiji, baš kao što su uznici u ratu branili nas, a u isto vrijeme spašavali brojne druge i drugačije. Time su na naša lica utkali boru ponosa i jednu časnu ideju pretvorili u nešto što više i nije tako daleko. Ipak, najvažnije je da do presude šest uznika i heroja nosimo i u molitvama, kako bi zagrljeni i ponosni, s pjesmom na usnama, mogli u još većem zajedništvu dočekati heroje kad se vrate kući. Hvala vam!