Osuđen za zločine na Manjači a da tamo nikad nije bio

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iz odvjetničkog ureda Čede Prodanovića podnesena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na odluku Županijskog suda u Splitu kojom se odbija zahtjev za obnavljanjem postupka Mirku Graorcu, piše Slobodna Dalmacija.

Riječ je o čovjeku koji je pravomoćno osuđen za ratni zločin, jer je bio, kako je to presudom utvrđeno, zapovjednik vanjske straže u logoru Manjača u kojem su zlostavljani zarobljenici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Dokumentarac

Graorac od samog uhićenja u Splitu, u travnju 1995. godine, u potpunosti odbacuje optužbe o bilo kakvom sudjelovanju u ratu u BiH, a kamoli u ratnom zločinu, u čemu mu daju za pravo i bivši logoraši s Manjače koji kategorički tvrde da on tamo nikada nije bio. Također, u znanstvenom radu Almira Grabovice, višeg stručnog suradnika u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u BiH, koji se bavi zvjerstvima koja su počinjena na Manjači od osnutka logora pa sve do njegova zatvaranja, ni jedan od stotinjak svjedoka tih nemilih događaja nikada nije čuo ni vidio Mirka Graorca.

Uoči odluke Vrhovnog suda o mogućem obnavljanju procesa protiv Graorca, novinar Branimir Zekić snimio je dokumentarni film koji se ovih dana prikazuje na Al Jazeeri. Dokumentarac Splićanina Zekića u regiji je izazvao veliku pozornost.

Osim Graorca, u filmu o njegovoj nevinosti svjedoče i nekadašnji logoraši s Manjače, kao i njegovi susjedi iz Bajinaca pokraj Srpca u BiH, te novinar Vladimir Matijanić koji je u Feral Tribuneu iscrpno pisao o procesu koji se vodio protiv Graorca i kontroverzijama koje su ga pratile. Oni bez imalo sumnje tvrde da Graorac, bivši prometni milicajac iz Splita srpske nacionalnosti, u razdoblju od 1992. do 1995., kada se u svom rodnom kraju brinuo o bolesnim roditeljima, nije imao nikakve veze s ratnim događanjima. Graorac je, kaže se u filmu, u to vrijeme bio običan civil koji je egzistenciju osiguravao radeći na stočnoj farmi.

Novinar Branimir Zekić razgovarao je i s dvojicom svjedoka optužbe iz Splita na temelju čijih je izjava Graorac osuđen na petnaest godina robije, koju je odležao u Lepoglavi i Banjoj Luci.

Savjest i lažno svjedočenje

''Nakon svega što je Graorac prošao, iskreno se nadam da će ljudima koji su ga teretili proraditi savjest i da će istupiti u javnosti i priznati da su lažno svjedočili protiv njega, kako bi sami skinuli teret koji ih svih ovih godina pritišće, bez obzira na konzekvencije koje zbog toga mogu snositi. Osjetilo im se u glasu da ih to strašno muči'', kaže autor dokumentarca i dodaje da o vjerodostojnosti iskaza svjedoka optužbe govori činjenica da je jedan od svjedoka koji su Graorca optuživali za gnusne zločine danas na tjeralici Interpola jer ga se traži zbog niza prijevara koje je počinio u Hrvatskoj.

U pripremi dokumentarnog filma "Teret Mirka Graorca" Zekić je imao na raspolaganju obilnu građu koja je pratila cijeli slučaj.

''Graorac je prvi put u Splitu priveden 1994. godine, nakon povratka iz Bosne. Od njega se tražilo da dojavljuje sve što zna o svojim bivšim kolegama milicajcima srpske nacionalnosti, što je odbijao napraviti. Pri tome je bio i fizički maltretiran'', govori Zekić.

Godinu dana kasnije, u travnju 1995., privode ga u prostorije SZUP-a na Katalinića brigu, gdje ga djelatnici SZUP-a, kako je svjedočio u dokumentarnom filmu, zvjerski mlate; tjeraju ga da proguta zube koje su mu izbili i liže svoju krv s tenisice čovjeka koji ga je mlatio.

Nitko nikada nije čuo...

Godine 2014., pred Županijskim sudom u Splitu, odlučivalo se o ponavljanju suđenja Mirku Graorcu, zastupanom po odvjetniku Nenadu Bobanu, koji je u međuvremenu preminuo.

Krajem studenog 2013. odvjetnik Nenad Boban, koji je Graorcu bio dodijeljen po službenoj dužnosti na prvom suđenju 1996., izjavio je potpisanom novinaru da je na sudu spreman posvjedočiti da mu je jedan od glavnih svjedoka optužbe u privatnom razgovoru rekao "da Graorca nikad u Manjači nije vidio“. Boban je u to doba bio Graorčev odvjetnik, pa tu izjavu nije mogao koristiti.

U to vrijeme predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić ishodio je od Predsjedništva BiH potvrdu Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u koncentracijskom logoru Manjača, kao i od tamošnjeg Udruženja logoraša da nitko od njih nikada nije čuo da je Mirko Graorac bio zapovjednik vanjske straže.

Ma što Vrhovni sud odlučio, ostaje činjenica da je Mirku Graorcu život uništen. Dok je boravio u zatvoru, umrla mu je supruga Marija. Kći mu se odselila u Irsku, a sin, koji se u redovima splitske Četvrte brigade borio na dubrovačkom ratištu, u Englesku. Mirko Graorac nikad nije dobio pravo na hrvatsko državljanstvo iako je ovdje proveo cijeli radni vijek; žena mu je bila Hrvatica, a djeca su mu rođena u Starom rodilištu i, kako je rekao u filmu, baš kao i on sam, pate za Splitom, piše Slobodna Dalmacija.