Pismo Marčelu: Posljednji neandertalac

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovo nije priča o Anti iz Srednje prometne. Puna mi ga je kapa.

Sad kad smo to riješili, želim vam ispričati priču o sebi. Prije nešto više od tri desetljeća (u Isusovim sam godinama, vakat mi je započinjati javno djelovanje) u mostarskom porodilištu sestre su donijele jednoj Mostarki u naručje malo, smežurano, čupavo novorođenče.

Ona, odrasla na zraku prošaranom liskalukom, sušenom na vrelom čelopeku ljeti i prodornoj buri zimi, a povremeno, čisto radi šmeka, opet natapano u vlazi tada još relativno mladih akumulacija na Neretvi, pogleda ono dijete, umorna od dugotrajna, iscrpljujućeg poroda, pa protrlja oči. S djetetom stvarno nešto nije bilo u redu, bilo je neobično, smežurano, dlakavo, kosato, slijepljena i čela i nosa, a neprirodno klempavih, četvrtastih ušesa, kao u čimpanze.

"Sine moj, ružan li si mi!" obrati mu se majka ipak tepajući, jer to malo čudno biće, to je samo majka i mogla voljeti.

Drugovačje dite

S godinama je i čudno malo biće, kako je stasavalo, primijetilo da je drukčije od djece s kojima je raslo. Naime, maleni je imao čudnu teksturu lica, bio je svjetlije puti, ali nešto dlakaviji, opet bi istodobno ljeti na suncu potamnio brže od ostale djece, no tad bi mu kosa iz ugljenocrne promijenila nijansu u crnu s rđavim pramenčićima. Neki su mislili da je maleni Rom, no bio je prekrupne građe, neki su opet mislili da je Armenac, Čečen, Libijac, ali mali je bio nabijenog tijela, snažan, ali toliko trom i spor da su ga druga djeca birala samo za suca kad bi igrali lopte u dvorištu. Dobro, ponekad i za golmana, kad bi se neko dijete razboljelo.

Na malom se vidjela razlika u mnogočemu. Dok su klinci slušali New Kids on the Block i MC Hammera, furali fudbalerke pa talijanke, mali je hodao s elvisovkom, slušao The Beatlese, Dire Straitse i Aerosmith (jel da, niđe veze kombinacija?). Dok su djeca napamet znala sastav Jugoslavije na Mundijalu 1990. godine, mali je nabrajao nešto ovako: Le Villi, Edgar, La boheme, Tosca, Madama Butterfly, Turandot.

Kasnije, kako je ušao u pubertet, mnogo je čitao i shvatio da je razlika u tome što su ostali, zapravo bili kromanjonci, a on neandertalac. Baš je to skontao negdje u doba dok su ostali klinci počeli naglo da rastu kao iz vode, a on gubio onu svoju prednost koju je imao u osnovnoj, kada je bio najveći u razredu. Nadsvođeno čelo, široki kao orlovski nos, krupne usne i široko, okruglo lice. Nije bilo više govora, mali je znao da je pogrešne vrste. A tek kada su ostali mladići izrasli u suhonjave, žilave atlete, a on je i dalje bio mekani, snažni dudek!

Djevojke bi navečer na partijima, u polumraku, lako očarao vještim praćenjem ritma i visprenom spikom, ali već ujutro, kad bi ga srele na dvorištu gimnazije, nije im izgledao napeto, pored svih onih ostalih duguljastih, vretenastih kromanjonaca.

Živi pećinski pračovjek

S godinama sam se razvio u pravog, snažnog neandertalca, vještog s rukama, dovitljivog i maštovitog, ali nekako nesklonog da se povinujem vjerskim i političkim dogmama, glasnog i blesava izvana, ali zapravo prilično povučenog i tmurnog tipa. Snažnog, otpornog na bolesti, izdržljiva pod fizičkim i psihičkim pritiskom. Pravu ratnu mašinu koja to zapravo ne zna biti. Arheolozi su po dosad otkrivenom uvjereni da su neandertalci živjeli mnogo povučenije od kromanjonaca, zatvoreni u svojim selima, plemenima, bez miješanja, predani u svoj vlastiti rad, bez praćenja šta je tko o kome rekao, kazao. Dobro, sad preuveličavam. Pa šta!

Čujem da je nedavno taj Marčelo odveo nekog klinca na Stari most da mu proširi vidike. A evo ja kažem, ako može mene da odvede na Most neznanog junaka Avenija-Sutina. Ja tamo nikad nisam bio. Strah me ovih ljudi koji ilegalno prelaze ogradom zatvoreni most, koji su drukčije teksture lica, boje kože, dlakavosti tijela, hodaju u nekakvim sumnjivim šarenim majicama, a ja volim jednobojne, po mogućnosti crne. Kontam, ja toliko poštujem zabranu kretanja preko mosta, kao pravi neandertalac, ne dovodim zakon u pitanje, a oni kromanjonci prevrtljivi, uvijek ih zanima šta je preko ograde, bojim se, prepoznat će me pa će se zaletjeti njih desetak na mene, a ja neću uspjeti pobjeći pa možda jedva živu glavu izvučem.

Volio bih da me taj Marčelo odvede nekome tko bi mi pokazao Vladu i Skupštinu koji su se izjasnili protiv bijelog kruha, koji imaju "Robin Hood" zakon, koji akcizama sprečavaju prekomjeran uvoz konkurentske robe, koji su uredno isplatili proračunske i korisnike grantova, gdje ne poskupljuje grijanje, voda, struja do granice da nemaš šta jesti, da me odvede gdje se živi od prvog do prvog i ostane ti koja banka u džepu, negdje gdje od potresa ne ginu ljudi u ilegalnom kopu rude, koji rade u crnoj zemlji na crno. Negdje gdje postoji zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, negdje gdje postoje gradska vijeća, a ni snijeg, kiša ni sunce nisu izgovor za neprovođenje izbornih rezultata i predizbornih obećanja. Negdje gdje je manje bitno kakve si teksture bio pri rođenju. Negdje gdje je život, a ne životarenje.

Ne znam, mene stvarno ne zanima vađenje starih i prašnjavih kostura iz ormara. Doista ne znam, moguće da je to zato što sam posljednji neandertalac i neugodno mi je među kromanjoncima živjeti. Ali, iskreno se nadam... da nisam ni posljednji ni jedini koji ovako razmišlja.