Pokazao golo dupe na sred Avenije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naš sugrađanin V.K. skinuo se jutros gol na sred Avenije i pokazao dupe svim slučajnim prolaznicima. Njegov performans trajao je otprilike pet minuta, a začuđeni prolaznici, zatečeni zbivanjem, uglavnom su sklanjali glavu, dok su tek oni prisebniji pozivali V.K da se navuče. Jedan se čak pokušao i obračunati s V.K. 

Iz izvora bliskih V.K. doznajemo da je razlog njegovog prosvjednog skidanja taj što lokalni i regionalni mediji donose malo pozitivnih informacija i teroriziraju nas lošim vijestima.

Dobro, to je bilo to. Izmišljeno. Nikakav V.K. se nije skinuo na Aveniji, samo smo vas privukli naslovom i tobožnjim događajem. Tako to mediji rade, zar ne? Tako to volite reći.

Stvari po bontonu ne privlače čitatelja

Često pročitam u komentarima na ovom portalu pritužbe nekih čitatelja kako se ovdje (pa i na drugim medijima) donose samo negativne vijesti, kako je sve puno nekih loših vibri i kako novinari namjerno stavljaju samo loše vijesti nauštrb onih dobrih.

A čujte, sve dok je negativna vijest ono što zovemo viješću, stanje je izdržljivo. Sve dok ih vi čitate radije nego one ''dosadne, dobre, mlake vijesti'', stanje je super! Tek kada bi dobre vijesti počele činiti glavninu vijesti, kada bi se svi mi počeli lijepiti za njih, tek onda bi to značilo da smo potonuli i da nema nazad.

Sve dok je nešto negativno, devijantno, atipično ili ružno dostojno interesa mase, sve dotle možemo govoriti kako, unatoč svemu, živimo u normalnom svijetu. Zamislite da nam udarne vijesti postanu one u kojima je netko viđen kako na zebri prelazi cestu ili čeka zeleno svjetlo da to uradi. Ili da je netko normalno završio školu ili zaslužio diplomu nakon svih pet godina šklovanja? Koliko god čudno zvučalo, sve dok stvari učinjene po bontonu, dobrom odgoju ili nekoj svetoj knjizi ne privlače više čitatelja od vijesti o pljačkama, kriminalu ili ispadu neke pjevačice/glumice/manekenke/eskort dame, situacija je daleko od alarmantne. To je još uvijek dokaz da normalno ponašanje nije vijest vrijedna pažnje. I da se većina ljudi oko vas ponaša normalno, ma koliko se preko vijesti činilo da svijet ide u p.m.

Zaključak je, dakle, da, ma koliko se to ponekad činilo, nismo još uvijek na dnu. Ima još dosta puta do tamo. Radujte se.

Pojačalo za ljudsku znatiželju

Mediji su hrana za znatiželjnu ljudsku dušu. Da nije tako teško da bi i postojali. Od davnina čovjek, znatiželjan kakav već jeste, okreće glavu stvarima koje nisu svakodnevne, koje se ne događaju često, koje izlaze iz okvira zamišljenog normalnog života. Žudi vidjeti nešto neobično, gurnuti nos u nesvakidašnje, proćuriti okom u tuđu intimu. Čovjek je znatiželjno biće i oduvijek ga privlače devijacije u odnosu na liniju normalnog. Da nije toga, ne bi bilo ni otkrivanja novih svjetova, a Amerika bi Europljanima zauvijek ostala nepoznatom. Znatiželja nam je ugrađena, čip duboko i prirodno usađen u čovjekovu narav. A mediji su samo pojačalo za ljudsku znatiželju.

Danas je medija i kanala komunikacije toliko da vijesti frcaju oko nas kao vatromet. I opet, primijetili ste da one nesvakidašnje, one devijantne, one najgore, da upravo one vijesti koje smatramo lošim vijestima imaju najviše čitanja. Je li to do medija ili do čovjeka? Mediji su samo pojačalo signala, ali čovjek je i dalje taj koji signale želi percipirati.

Zamislimo jednu špilju u prapovijesti. Vijest bi stanovnicima pećine bila da je grom udario u neko drvo napolju i izazvao požar, da su se napolju pobile dvije divlje zvijeri ili da je jedna takva rastrgala nekoga iz špilje udaljene tek nešto malo hoda od njihove. To ih je privlačilo da promole glavu, da pogledaju, da pronjuškaju. Poglavar nastambe bi podignuo dupe tek ako se vani događalo nešto što se ne događa često, a neke druge stvari mu ne bi bile nimalo interesantne. Prošao tapir, huknula sova, cvrkuće ptičica. Nebitno. To se događa svaki dan. Vijest vrijedna dizanja dupeta je nešto nesvakidašnje. Ili nešto što izaziva strah i priziva opasnost. Ima li suštinske razlike u odnosu na danas? Nema.

Mediji su donijeli sve strahove svijeta

Jedina suštinska razlika je ta da danas znaš i previše nego ti treba. Prije medijske eksplozije nisi mario za ono iza brda, nisi čuo za jade stanovnika Kine, nije te pogađala poplava u Bangladešu ili što je neki Amerikanac na pragu punoljetstva upao u školu i pobio sedamnaest kolega, smaknuo razrednicu i teže ranio kućepazitelja. Nisu te brinule vještačke sise neke zvijezde u usponu, niti fazonirani tekstovi kojima se hvali program vladajuće stranke. Nisu te brinule najave kataklizme ili epidemije, koje se periodično smjenjuju u medijima. Nisu te uopće sekirale stvari koje nisu u tvom vidokrugu, jer ih nije bilo, nisu postojale. Prije medija je strah bio rijeđi i nije bio svakodnevan. Mediji su donijeli sve strahove svijeta u vaš dom. Ali, opet, nisu mediji krivi, jer da je to neprirodno ne bi ljudi iznova ujutru otvarali portale u potrazi za istima.

Shvaćam, čovjek popusti pod svakodnevnom dozom straha, neizvjesnosti i brige kuda ide ovaj svijet. Ali, raščlanite malo stvari, zamislite se nad ekranom – još uvijek su vijesti  uglavnom one loše i nesvakidašnje. Mi vam ih serviramo, ali ne zato jer je to nama palo na pamet, nego jer ste vi to tražili. Upravo zbog toga ste i kliknuli na ovaj članak, zar ne? Privučeni nesvakidašnjim naslovom. Kao onaj davni predak pećinar vatrom koja je nastala nakon udara groma. Ali, ne bojte se, još uvijek je više vedrijih dana, pa čak i onih kišnih bez grmljavine.  A grom još uvijek udara jako rijetko.