Tekst članka se nastavlja ispod banera
Točno šesnaest kilometara sjeverno od Španjolskog trga u Mostaru, ako idete prometnicom M17, nalazi se Hidrocentrala Salakovac. Ispod brane je prije rata postojao most kojim se moglo preći na zapadnu obalu u selo Bučiće. Danas ga nema.
Ako pogledate preko ostataka nekadašnjeg mosta, na suprotnoj desnoj obali nalazi se uvala između brda gdje bi se trebala graditi nova gradska deponija.
Da bismo došli na drugu obalu, vratili smo se u naselje Potoci, prešli preko mosta u naselju Vojno i krenuli uskom seoskom cestom sjeverno.
Kako doći do Raške Gore?
Krenuli smo vidjeti mjesto koje je povjerenstvo za izbor lokacije nove gradske deponije predložilo kao moguće novo odlagalište otpada iz Mostara i okolnih općina koje se do sada odlaže na deponiji Uborak u naselju Vrapčići.
Nakon tri i pol kilometra vožnje uz Neretvu, od mosta u naselju Vojno, došli smo do kraja uske, davno asfaltirane ceste. Dalje, nekih dva i pol kilometra, do brane Slakovac vodi užasno loš makadamski put pored nekoliko uništenih i u ratu devastiranih kuća.
Od Vojna do brane Salakovac putem smo susreli tek nekoliko biciklista rekreativaca i par šetača izletnika.
Malo prije kraja makadamskog puta, preživjeli smo bliski kontakt sa psom od nekih stotinjak kila i uredno bijelim zubima koji nas je ispratio lavežom i pokušajem da nam otkine branik s automobila. Ispod puta vidjeli smo dim iz dimnjaka u maloj kućici na obali Neretve. Samo stotinjak metara uzvodno uzdizala se sjena velike brane HE Salakovac.
Dalje se automobilom ne može. Čitajući s karte na mobitelu, vidi se ucrtan makadamski put koji prolazi pored brane i vodi sjevernije uz Neretvu preko brda, ali u dosta je lošem stanju i ne vodi prema mjestu gdje smo mi krenuli.
Na dnu
Točno na dnu uvale gdje bi se trebala graditi deponija, usjek je još daleke 1966. premostila željezničkim nasipom tvrtka ŽGP gradeći prugu Kardeljevo – Sarajevo. Ispod usjeka je izgrađen prolaz kojim se prolazeći ispod pruge kroz nasip izađe na drugi kraj u uvalu.
Iako smo očekivali divljinu i netaknutu prirodu, s druge strane smo primijetili ostatke porušenih kuća, betonirani kanal, vjerojatno izgrađen u sklopu željezničkog nasipa i ostatke podzida, puteljaka i gospodarskih objekata gdje su nekada živjeli ljudi. Na vrhu malog sela kojega je nekada činilo 5-6 kuća, koliko smo ih mogli izbrojati kroz gustu vegetaciju, nalazi se pravoslavno groblje.
Iznenadio nas je puteljak koji nas je od podvožnjaka doveo do groblja. Netko je očito nedavno očistio i proširio ovaj puteljak kako bi se moglo bez problema proći. Dalje od groblja nismo mogli naći put.
Put nastavljamo nebom
Gledajući snimke drona koji je dalje put nastavio umjesto nas, vidjeli smo kako se iznad nas od ove strane brda nalazi pješački puteljak koji od željezničke pruge vodi dalje u brdo. Prema karti koju smo objavili prošli ponedjeljak, buduća deponija bi graničila s ovim pravoslavnim grobljem i prostirala bi se dublje u brdo prema unutrašnjosti Raške Gore. Pješke jednostavno nismo bili u mogućnosti dalje ući u unutrašnjost brda.
Na snimkama koje smo napravili dronom i nama kao laicima za istraživanje krša i krškog tla, očito je kako se u samom središtu predložene lokacije nalaze škrape, izdužena udubljenja nastala protokom vode. Čitavom dužinom od vrha brda prema Neretvi proteže se klisura, klanac sastavljen od škrapa kojima je tekla ili još uvijek teče voda u kišnom razdoblju.
U povratku na putu kroz selo susreli smo staricu i jednoga mlađeg čovjeka pored puta. Stali smo da ih pitamo šta misle o ideji da će možda iznad njihovih kuća graditi deponiju. Mislili su da ih zafrkavamo.
Trebalo nam je nekoliko minuta da im objasnimo o čemu se radi. Kažu da prvi put čuju tako nešto i da ne vjeruju da će od toga išta biti. Na kraju su rekli kako ništa luđe do sada nisu čuli, ali kako ih više ništa u ovoj državi ne može iznenaditi.
Dali su nam imena i kontakte nekoliko ljudi koji su prije rata živjeli u ovome zaseoku iznad željezničkog nasipa.
Janjić: Iznenađen sam
Rođaka jednoga od njih, Aranđela Janjića, uspjeli smo kontaktirati putem interneta. Živi u Americi već sedamnaest godina. Roditelji su mu u Srbiji, a od nas je prvi put čuo da bi ovdje mogla biti izgrađena deponija. Kaže kako je tu živjelo sedam obitelji Janjića: Boro, Drago, Šćepo, Dragica, Milorad i dvojica Sima. Svi oni tu imaju zemlju u vlasništvu.
Ne zna koliko se zemljišta u njihovom vlasništvu nalazi iznad željezničke pruge i postoji li zemljište na dijelu koji je predložen za deponiju. Rekao je provjeriti kod svoje rodbine i naknadno nam se javiti.
Ni on nije krio iznenađenje ovakvim prijedlogom.
Za komentar smo upitali i Bojana Šunjića, člana HGSS-a i kolegu novinara za kojega znamo da je poznavatelj ovoga dijela Raške Gore.
''Graditi bilo kakvu, pa i kućnu, deponiju na izrazito propusnom i krhkom kraškom tlu, u blizini i iznad najvećeg vodocrpilišta gradskog vodovoda, na izrazito vjetrovitom području okruženom šumom, ne kako je suludo, nego je imbecilno. Ne vjerujem niti smijem pomisliti kako je tako nešto ozbiljan prijedlog. Ne radi se o nekakvoj eko modernoj priči nego izravnom trovanju cijeloga grada i okolice. Višestrukom i efikasnom'', bio je jasan Šunjić.
Otimačina!
Nakon što smo završili pisanje teksta, dobili smo i kontakt broj od Minje Janjića, predstavnika Srba, bivših stanovnika ovoga dijela Raške Gore. Nazvali smo ga i upitali za komentar. Nakon što smo mu objasnili zašto ga zovemo, Janjić nije krio ogorčenost.
Kaže kako je već stotinama godina sva zemlja iznad njihovog groblja i kuća prema vrhu brda u privatnom vlasništvu. Ni njemu nije jasno kako su mogli predložiti tako nešto, kada se radi o privatnoj zemlji, niti kako bi mogli uopće doći do te lokacije s kamionima.
''Tu praviti deponiju bila bi čista otimačina privatnog vlasništva'', rekao je Janjić.
Napomenuo je kako će nastaviti pratiti razvoj situacije, a obavijestit će i ostale ljude koji tu imaju zemljište.
