Predmet 'Radovan Karadžić' – Najveći set zločina procesuiran u Haagu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Haški sud će u srijedu, 20. ožujka, izreći konačnu presudu Radovanu Karadžiću na osnovu žalbi tužitelja – koji su tražili da bivši predsjednik Republike Srpske (RS) bude proglašen krivim za genocid počinjen 1992. godine i osuđen na doživotni zatvor – i obrane, koja je tražila oslobađanje po svim točkama.

Punih deset i po godina od njegovog uhićenja u Beogradu, Radovanu Karadžiću bit će izrečena konačna presuda za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja u periodu između 1992. i 1995. godine, piše BIRN.

Karadžić je u ožujku 2016. prvostupanjskom presudom osuđen na 40 godina zatvora, nakon što je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teroriziranje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i pucanjem iz snajpera, i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Žalba tužitelja bazira se na četiri stavke

Presudom je oslobođen krivice za genocid u sedam bh. općina počinjen 1992. godine.

Vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS) u Haagu će se pri donošenju konačne presude kretati isključivo u okvirima žalbi tima tužitelja i Karadžićeve obrane.

Žalba tužitelja bazira se na četiri stavke. Prvi dio tužiteljske žalbe odnosi se na dužinu kazne, gdje je navedeno da bi Karadžić trebao dobiti doživotnu kaznu za svaki od tri udružena zločinačka pothvata (UZP) u kojima je sudjelovao – za genocid u Srebrenici, teroriziranje civila Sarajeva i progone u 20 bh. općina.

''Kada se sva tri ova udružena pothvata uzmu kao cjelina, oni čine najveći i najstrašniji set zločina za koje je jedna osoba ikada optužena u Haagu. Ovakva težina zločina premašuje okvir potreban da se izrekne doživotna kazna'', navode tužitelji.

Tužitelji zatim navode da je Prvostupanjsko vijeće pogriješilo zaključivši da su snage bosanskih Srba 1992. godine u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku počinile prisilno iseljavanje, dok su drugi zločini, poput ubojstava, razaranja i seksualnog nasilja, bili samo predvidive posljedice, a ne zasebni planirani zločini u okviru genocidnog plana.

Prema mišljenju tužitelja, ovakav zaključak je manjkav i stav Vijeća – kako je moguće da Karadžić nije želio da se drugi zločini dogode, ali nije mario dovoljno da ih zaustavi – ne može opstati.

Upravo plan da se svi ti zločini počine, kako navode tužitelji, ukazuje na genocidnu namjeru Karadžića i drugih članova UZP-a 1992. godine.

Zajednički kriminalni cilj

''Evidentno je da zajednički kriminalni cilj – koji je uključivao ubojstva, istrebljenje i nehumani tretman – sve u sklopu genocidnih djela, više odgovara genocidnoj namjeri koju su imali članovi udruženog zločinačkog pothvata nego neki zajednički plan u sklopu kojeg su ova genocidna djela bila sprovedena ne kao integralni dio plana, nego samo kao predvidiva ili usputna posljedica'', stoji u žalbi tužitelja.

Drugi dio žalbe haških tužitelja odnosi se na mjesta zatočenja. Iako je Karadžić proglašen krivim za brojne zločine počinjene u logorima, Vijeće je navelo da dokazi nisu dovoljni da pokažu da su uvjeti zatočenja “stvarani s ciljem fizičkog uništenja Hrvata i Bošnjaka”.

Prema stavu tužitelja, Vijeće je ignoriralo niz dokaza koji su ukazivali na to da su u logorima širom Republike Srpske činjena masovna ubojstva, kao i da su teška zlostavljanja bila svakodnevica.

Kao primjeri logora u kojima su, prema mišljenju tužitelja, činjeni zločini čiji je razmjer ukazivao na namjeru da se Bošnjaci i Hrvati “unište kao grupa”, navedeni su zatvor u Foči, logori “Keraterm” i “Omarska” kod Prijedora, “Sušica” u Vlasenici te škole u Karakaju i Bratuncu.

Uvjeti u logorima

''Zaključci o uvjetima u logorima značajno utiču na pogrešne zaključke u vezi sa stavom Prvostupanjskog vijeća u odnosu na nedostatak genocidne namjere. Tisuće Bošnjaka i Hrvata koji su u prvostupanjskoj presudi navedeni samo kao ‘iseljeni’ ustvari su trpjeli uvjete života koji su bili smišljeni ka njihovom fizičkom uništenju'', navode tužitelji.

U trećoj stavci žalbe tužitelji su naglasili da se Prvostupanjsko vijeće “vodilo preuskom definicijom genocida” razmatrajući samo matematički koliko je Bošnjaka i Hrvata uništeno, a nije razmatralo kakve su dugoročne posljedice svih počinjenih zločina i je li njihov cilj bilo onemogućavanje da se ove grupe ponovo izgrade.

Tužitelji su se posebno žalili što Prvostupanjsko vijeće nije razmatralo pitanje je li 1992. godine počinjen genocid u Prijedoru, gdje, kako se navodi u žalbi, “obujam zločina ukazuje na jasnu namjeru uništenja grupe”.

Bivši predsjednik Republike Srpske i njegov pravni savjetnik Peter Robinson podnijeli su žalbu po šest osnova, a sam Karadžić, iznoseći ovu žalbu, izrazio je uvjerenje da će presuda kojom je osuđen na 40 godina zatvora za genocid i ratne zločine u BiH “apsolutno i odmah pasti”.

Karadžićeve žalbe

Prva žalbena osnova Karadžića i njegovog odvjetnika, iznesena na preko 100 stranica, odnosio se na navode kako je postupak bio “nepošten”.

Kao razloge zbog kojih, prema njegovom mišljenju, postupak nije bio fer, Karadžić je naveo da mu nije dozvoljeno da svjedoči u narativnoj formi – već je sudac naložio pravnom savjetniku da mu postavlja pitanja – zatim da je optužnica bila neprecizna i da je posjeta mjestima masakara u Sarajevu urađena bez njegove nazočnosti.

Žalio se i što je prihvaćen veliki broj činjenica prethodno utvrđenih u drugim postupcima, da tužitelji nisu kažnjeni što mu nisu na vrijeme dostavili sve dokaze, što su korišteni nezakonito presretnuti razgovori, kao i što nije dobio imunitet za političke govore u vrijeme dok je bio u Skupštini Republike BiH.

Kao posebnu primjedbu, Karadžić je naveo da Prvostupanjsko vijeće nije bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića – kojem se također u Haagu sudi za iste zločine kao i bivšem predsjedniku RS-a – natjeralo da svjedoči.

''Šturo objašnjenje Prvostupanjskog vijeća ukazuje na to da je smatralo značajnijim prava generala Mladića – koji je čekao početak suđenja – nego prava predsjednika Karadžića da dobije značajan iskaz. Međutim, da je primoralo generala Mladića da svjedoči, Vijeće je moglo ispoštovati prava obojice. Predsjednik Karadžić je mogao osigurati ovaj dokaz, bez štete za generala Mladića jer se odgovori ne bi mogli koristiti protiv njega'', stoji u Karadžićevoj žalbi.

Druga stavka žalbe odnosi se na točku kojom je Karadžić proglašen krivim za kampanju progona Bošnjaka i Hrvata s prostora 20 općina u BiH. Kako stoji u žalbi, Vijeće je pogriješilo zaključivši da je Karadžić želio “prisilno uklanjanje” Bošnjaka i Hrvata, kada je podjednako moguće da je samo želio “političku autonomiju”.

''Vijeće je prihvatilo postojanje 65 različitih govora, razgovora ili izjava predsjednika Karadžića koji osporavaju zaključak da je namjeravao ostvariti fizičko razdvajanje od nesrpskog stanovništva kroz progone. Ovo čini značajnu količinu dokaza da je Karadžić namjeravao i zagovarao postojanje manjina u svakom entitetu u kojima bi njihova prava bila poštovana'', naveo je Karadžić u žalbi.

Treći i četvrti žalbeni navod odnose se na zaključke o Karadžićevoj krivici za genocid u Srebrenici i teroriziranje građana Sarajeva.

Direktiva broj 7

U odnosu na Srebrenicu, Karadžić je naveo da “nije čitao detalje ‘Direktive broj 7’”, koju je potpisao u ožujku 1995. i kojom je naložio da VRS u Srebrenici “stvori nepodnošljive uvjete totalne nesigurnosti, bez nade u život i opstanak u enklavi”, što je vojska i učinila.

Karadžić je nastojao osporiti i ključni dokaz, prema ocjeni Vijeća, u vezi s njegovim sudjelovanjem u zločinu, odnosno telefonski razgovor između njega i Miroslava Deronjića, tadašnjeg povjerenika za Srebrenicu, vođen 13. srpnja 1995. uvečer. Karadžić je pitao “koliko tisuća” zarobljenika je u tom trenutku u obližnjem Bratuncu, a Deronjić je odgovorio: “Dvije tisuće, bit će ih i više.”

''Sva roba mora biti u skladištima do podne sutra, ne tu, nego drugdje'', uzvratio je Karadžić.

Suci su, na osnovu cjelokupnih dokaza, protumačile da su se Karadžićeve riječi odnosile na zarobljenike koji su sutradan prebačeni na više lokacija u okolini Zvornika i strijeljani u periodu od 14. do 17. srpnja 1995. godine.

Karadžić je naveo u žalbi da se riječi “ne tu, nego drugdje” odnose na premještanje u zatočeničke objekte, a ne na mjesta egzekucija.

U odnosu na dio presude kojim je osuđen za kampanju terora nad Sarajlijama, Karadžić je naveo da je Vijeće pogrešno primijenilo zakonske odredbe, kao i da je za određene incidente granatiranja – poput masakra na pijaci Markale 1994. godine – pogrešno utvrdilo da je krivac VRS.

Karadžić je naveo da je redovno VRS-u branio da gađa civile, kao i da je redovno dobivao izvještaje od vojske da se samo puca na “legitimne vojne mete”.

''Vijeće je zaključilo da svih 26 pripadnika VRS-a – koji su dali iskaz da su samo odgovarali na vatru i to po legitimnim metama – laže. Čak i da je ovo slučaj, to su bile jedine informacije koje je predsjednik Karadžić dobivao tijekom rata kada je pitao za pojašnjenja u vezi s primjedbama međunarodne zajednice'', stoji u žalbi Obrane.

U odnosu na stradanje civila, Karadžić je povukao paralelu između događanja u Sarajevu i napada američke vojske dronom.

Usporedba s Obamom

'' Dronovi koje lansiraju Sjedinjene Američke Države (SAD) redovno ubijaju civile. Predsjednika Baracka Obamu, kao vrhovnog komandanta oružanih snaga SAD-a, sigurno uvjeravaju da se radi o legitimnim vojnim metama. Ako se kasnije ispostavi da to nije istina, to ne znači da je Barack Obama imao namjeru da terorizira ili ubije civile'', dodao je Karadžić.

Peti žalbeni navod se odnosi na zaključke o Karadžićevoj krivnji za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija (UN) za taoce 1995. godine, gdje je, prema stavu Obrane, Vijeće pogriješilo zaključivši da je optuženi imao namjeru da počini kazneno djelo.

''Radilo se, prema stavu predsjednika Karadžića, o zakonito pritvorenim ratnim zarobljenicima'', stoji u žalbi Obrane.

Posljednja stavka u žalbi odnosi se na dužinu kazne, gdje je Obrana navela da, čak i ako bivši predsjednik RS bude osuđen, kazna bi mu trebala biti znatno niža jer je “postupak bio nepošten a on se korektno ponašao tijekom suđenja”.

Konačnu presudu Karadžiću 20. ožujka će izreći Vijeće u čijem su sastavu suca Vagn Prüsse Joensen, William Hussein Sekule, José Ricardo de Prada Solaesa, Graciela Susana Gatti Santana i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa.

Sudac Rosa je u Vijeće imenovan tek prošle godine, umjesto dotadašnjeg predsjedavajućeg Theodora Merona, zbog čega je i izricanje presude odgođeno za nekoliko mjeseci. Do izmjene člana Vijeća došlo je na zahtjev Obrane jer je Meron na prethodnim suđenjima donosio određene zaključke koji se tiču Karadžića.

S obzirom na to da se podnesak odnosio na njega, Meron se izuzeo iz odlučivanja i imenovao suca Jean-Claudea Antonettija da donese odluku. Antonetti je prihvatio zahtjev Obrane.

Karadžić je uhićen 2008., nakon dugogodišnjeg bijega. Tijekom maratonskog postupka – koji je trajao 499 radnih dana – saslušano je 589 svjedoka i u spis je uložen 11.481 dokaz, javio je BIRN BiH.