Preferiranje sitnih riba za korupciju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U deset godina rada državnog pravosuđa, preko 82 posto optuženih za korupciju je oslobođeno ili osuđeno na uvjetne kazne zatvora, što, prema stručnjacima, govori o tome da se radi o manjim i nekada slabo istraženim predmetima.

Od ukupno 139 osoba ikada optuženih za koruptivna djela pred Sudom BiH, njih 116 je oslobođeno ili je dobilo uvjetnu ili novčanu kaznu, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Od ostalih 23, više od pola je osuđeno na kazne manje od godinu dana zatvora – što znači da je moglo svoju kaznu platiti novcem. Samo dva osuđenika ikada su za koruptivna djela dobila kaznu veću od pet godina zatvora. Trenutno su pred Sudom BiH donesene četiri nepravosnažne presude za koruptivna djela – i sve su oslobađajuće.

Odvjetnici koji rade pred Sudom BiH i stručnjaci većinom kažu da ove brojke pokazuju da se Državno tužiteljstvo bavi sitnom korupcijom – optužujući za to političke pritiske i neznanje – što iz ove institucije negiraju.

U “Transparency Internationalu” navode da je u BiH korupcija postala standardni način funkcioniranja vlasti, te da je, shodno tome, naša država na listi Indeksa percepcije korupcije u svijetu prošle godine bila na 76. mjestu od ukupno 168 zemalja.

BiH je tako nazadovala za mjesto u odnosu na prethodnu godinu, a zabilježila je i veći stupanj korupcije u odnosu na Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru.

“Transparency International” navodi da je u pravilu bilo malo primjera procesuiranja velikih slučajeva korupcije i da su ti predmeti uglavnom završavali ili oslobađajućim presudama ili prebacivanjem na niže nivoe.

Ivanić, Čović, Bičakčić…

U deset godina rada, Sud BiH je u slučajevima koruptivnih djela oslobodio ukupno 38 osoba, a jedna od najpoznatijih presuda je ona izrečena članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću, koji je oslobođen optužbi da je počinio kazneno djelo “nesavjestan rad u službi u vezi sa šumskom krađom”.

Veći broj optužnica za koruptivna djela je, nakon njihovog podizanja, prebačen na entitetska tužiteljstva. Tako su predmeti protiv Dragana Čovića i Edhema Bičakčića, zbog nezakonitog trošenja proračunskog novca za kupovinu i adaptaciju stanova, te bivšeg predsjednika Živka Budimira, zbog zloupotreba u pomilovanjima, prebačeni na Županijski sud u Sarajevu.

Odvjetnici Ismet Mehić i Milica Kapisoda-Cvijanović, koji su radili u Ivanićevom predmetu, smatraju da se Tužiteljstvo BiH bavi sitnom korupcijom.

“U tim djelima se ne vidi korupcija. Ja sam to doživjela kao progon čovjeka i ništa drugo, po nečijem nalogu. I sitna korupcija ima dokaze i krupna korupcija ima dokaze, ali ne bavi se onom korupcijom koja rastura društvo. A da biste se bavili tom korupcijom, morate ući u paukovu mrežu. U toj korupciji je lanac ljudi. Ali vi čim vidite da je jedno lice optuženo, a gdje je onda drugo, gdje treće. To ne možete sami raditi”, tvrdi Kapisoda-Cvijanović.

S njom se slaže i Mehić, koji kaže da su predmeti u kojima su optuženi političari, unaprijed osuđeni na propast.

“Tužitelji vrlo rijetko zagrizu slobodno u predmete koji su škakljive prirode, što znači gdje su u pitanju političari obuhvaćeni koruptivnim ponašanjem i kriminalnim radnjama te vrste”, kaže on.
Ovakve optužbe negira glasnogovornik Državnog tužiteljstva Boris Grubešić, koji kaže da ova institucija vodi istragu ili je podigla optužnice protiv niza visokih dužnosnika.

“Podigli smo optužnicu protiv sutkinje Apelacijskog odjela Suda BiH, predmete protiv dužnosnika s razine Federacije BiH, koji su u našim akcijama snimljeni prilikom primanja mita ili nedozvoljene koristi, proslijedili smo entitetskim tužiteljstvima, što se ni u kojem slučaju ne može smatrati ‘sitnom korupcijom’”, navodi Grubešić.

Najveću kaznu zatvora, od deset godina, zbog pronevjere u službi dobio je Nedžad Bajraktarević, za nezakonito prisvajanje novca koji mu je povjeren za rad u službi, u ukupnom iznosu od 600.000 KM. On je jedna od dvije osobe koje su za ova djela dobile kaznu veću od pet godina.

Iz Tužiteljstva BiH navode i da su u svim njihovim optužnicama za organizirani kriminal i korupciju u oko 89 posto predmeta izrečene osuđujuće presude, što, prema njihovom mišljenju, ukazuje na dobru kvalitetu optužnica.

Na pitanje zašto najveći broj osuđujućih presuda jesu uvjetne kazne zatvora, Grubešić odgovara da je “pitanje kaznene politike i visine kazni u nadležnosti suda, jer sud izriče kazne”.

S druge strane, u Sudu BiH su kazali da ne žele govoriti o presudama i optužnicama, te uputili da se obratimo “Tužiteljstvu BiH s pitanjem zašto podižu optužnice za ‘sitna’ djela korupcije”.
Josip Muselimović, jedan od branitelja Dragana Čovića, smatra da su najveće afere još daleko od pravosudnog sustava.

“Rezultati njihovog rada pokazuju da ne možemo biti zadovoljni i da bi se prilikom izbora na tako odgovorne društvene, odnosno pravosudne funkcije moralo voditi malo više računa”, kaže Muselimović.

Bivši sudac a danas odvjetnik, Mirko Dabić kaže da ne vidi problem u vezi s tim da je veći broj predmeta okončan oslobađanjem ili uvjetnim osudama.

“Pitanje je ako se dokaže da je neki tužitelj zloupotrijebio svoja ovlaštenja, ali ja za te slučajeve ne znam”, kaže Dabić i dodaje da bilo koji slučaj procesuiranja korupcije, kako god bio okončan, služi kao preventivna mjera.

Nedostatak obrazovanja i nadzora tužitelja

Srđan Blagovčanin iz “Transparency Internationala” smatra da je u pravilu bilo malo “političkih slučajeva visoke korupcije” i da su ti predmeti uglavnom završavali ili oslobađajućim presudama ili prebacivanjem slučajeva na niže nivoe vlasti.

“Tu je problem tužiteljske diskrecije, jer tužiteljstva, po našim nekim nalazima, imaju potpuno neograničen stupanj diskrecije. Vi nemate nikakav mehanizam ukoliko Tužiteljstvo hoće ili neće da uzme nekakav slučaj u rad. Ne postoji način da se drugostupanjskim ili nekom vrstom nadzora ili nekom vrstom uputstva, pravilnika, instrukcije, suzi ta vrsta diskrecije i tu mi vidimo zapravo najveći problem – u neograničenoj tužiteljskoj diskreciji”, navodi Blagovčanin.

Branitelj Muselimović također smatra da je potrebno osigurati veću kontrolu istraga.

“Obrana nema nikakvog utjecaja na tijek istražnog postupka, onda ta istraga bude završena, optužnica bude podnijeta i potvrđena, i onda praktično, kad dođe vrijeme glavne rasprave, to praktično postaje faza istrage… Prije je to, po mom mišljenju, bilo puno kvalitetnije, zato što je obrana imala mogućnost kontrolirati rad tužiteljstva, kontrolirati dokaze”, kaže on.

Odvjetnik Mehić smatra da je osnovni razlog “prosječnog rada” Tužiteljstva BiH – kako ga on naziva – nestručan kadar.

“Pogotovo u ovoj oblasti koruptivnoj, ako nije tužitelj sposoban, ako nije spreman, onda nema tu dobrih rezultata”, ističe Mehić i dodaje da je jedino rješenje iskusna ekipa tužitelja, sudaca, pa i policijskih organa koji će biti dobro plaćeni i čiji će se rad nadzirati.

U vrhunskom pravnom obrazovanju i usmjeravanju ka određenim pravnim oblastima ključ borbe protiv koruptivnih djela vidi i Muselimović.

Sličnog mišljenja je i Kapisoda-Cvijanović, koja kaže da je “bolje ne optužiti nego optužiti pa osloboditi, jer se time samo daje poticaj korupciji”.