Preminuo jedan od heroja obrane Mostara na početku 1990-ih godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostarce je šokirala vijest o iznenadnoj smrti Hizme Nazdrajića, jednog od heroja obrane Mostara na početku '90-ih godina.

"Zaspao je i nije se više probudio. Nije bilo nikakvih naznaka da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi. Radi se o istinskom heroju obrane Mostara, čovjeku koji je dao sve što je mogao ovome gradu i nikada ništa zauzvrat tražio", govore njegovi prijatelji za portal Pogled.ba.

Tisuće Mostaraca se preko društvenih mreža oprašta od preminulog Himze. Mnogi od njih su živi upravo zahvaljujući njemu jer on bio jedan od sudionika vjerojatno najveće akcije spašavanja u prošlom ratu u Mostaru.

Radilo se o akciji spašavanja ranjenika, žena i djece koji su se sakrili u hotelu Neretva od srpskih snaga. Hotel je počeo goriti, preko mostova se nije moglo prijeći jer su bili pod udarom snajpera i topova, a Himzo i njegove kolege su morali iznaći način kako sve te ljude izvući na sigurno.

Sve što su imali je bio jedan gumeni čamac u koji može stati nekoliko osoba, nešto užeta i želju da spase više od 300 ljudi koji su imali izbor izgorjeti zajedno sa hotelom Neretva ili se predati u ruke agresoru. Rijeka Neretva je bila visoka i brza jer su srpske snage otvorile klapne na hidrocentralama u sjevernom dijelu Mostara kako bi onemogućili prelaza rijeke.

Prvih deset pokušaja da pređu Neretvu je bilo neuspješno. Ali nije bilo odustajanja. Tek 15. put Himzo i njegove kolege su uspjeli užetom spojiti dvije strane Neretve i osigurati prelazak ljudi iz hotela Neretva na desnu obalu Neretve.

Prvi čamac s nekoliko ranjenika je krenuo prema desnoj obali Neretve oko 21:30 sati tog 8 svibnja 1992. godine. Himzo Nazrajić je imao zadatak primiti ljude na desnoj obali, organizirati njihov transport do bolnice ili skloništa.

- Zbog terena nismo mogli nosilima ranjenike prebaciti do automobila. Nosili smo ih u ceradama, a od vozila smo imali samo jedan tamić i neku Ladu. Duša mi je u nosu bila od umora, ali nije bilo stajanja, rekao je Himzo za Večernji list prije nekoliko godina kada je ova priča prvi put ispričana.

Prebacivanje više od 300 osoba je trajalo do 4 sata ujutro idućeg dana. Svi su bili spašeni. Ali tu nije bio kraj priče za Himzu Nazdrajića.

Na Titovom mostu je već tri dana ležalo tijelo jedne žene. Ona je pokušala prijeći most, ali ju je ubio srpski snajperist. Njezino tijelo je bilo opomena da se preko mosta ne može prijeći. Videći kako psi počinju komadati dijelove njezinog tijela, Himzo je odlučio krenuti u akciju izvlačenja.

- Kada je sve bilo gotovo vidio sam tijelo one žene na Titovu mostu koje je tu ležalo već treći dan. Psi su bili oko nje i kidali su joj dijelove tijela. Potrčao sam, uzeo je i počeo vući tijelo s toga mosta. Oko mene su zviždali metci, ali me niti jedan nije pogodio. Kad smo došli na sigurno, pitao sam se što sam to uradio, što mi je to trebalo. Kasnije smo doznali da se žena prezivala Husković - prepričao je Himzo za medije prije nekoliko godina. Do kraja rata je ostao pripadnik postrojbi HVO-a, a kasnije nastavio živjeti u svome Mostaru.

Karlo Džeba, Mirza Humo, Tekma Zaimović, Zdravko Soldo, Berislav Pehar, Himzo Nazrajić, Zdravko Buhač, Franjo Mandić, Danko Čarapina, Dario Mandić bili su sudionici ove  akcije. Neki su ranije preminuli, a sada nas je napustio i Himzo Nazrajić.