Proljeće u mom gradu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stiglo proljeće, sve me obuzima neka radost. Al' sve mi se čini da ove godine nekako zelenilo sporije raste. Kao da se prenemaže, kao da dvaput razmišlja jesmo li ga zaslužili. To i ne čudi, kakve su loše vibracije u gradu, ne bi me iznenadilo da lišće stane rasti baš u ovom trenutku. I da se onda povuče nazad i kaže – Ma, *ebite se vi, odoh ja nazad!

Mostar je ljepši kad ozeleni, kao što je valjda i svaki grad na ovom svijetu ljepši kad ozeleni. Ali, u nas nekako to posebno ljepše izgleda, jer lišće i trava skriju ovu sramotu od smeća i kesa koja se zimi vidi i iz aviona. Skriju krošnje one mostarske fasade na preskok kakvih je pun grad. Svu tu sramotu nekulture stanovanja, kakvu ovaj grad nabije na oko svakom posjetitelju čim u njega uđe, bar malo zakamuflira naše zelenilo. Prema kojem se zauzvrat ophodimo taman kao da nije naše.

Trust lutki bez krvi i trunke ideja

Čim uđeš u Mostar, pa s koje god strane svijeta, jasno ti je sve. Ovo je grad u kojem je sve po mjeri čovjeka, ali doslovno po mjeri onog čovjeka koji je naumio živjeti i raditi po svom i da ga pritom boli neka stvar za ostale oko njega. Stoljeća urbanog napretka civilizacije i sve definicije života u zajednici, koje su se i ovdje pomalo očešale u minulim vremenima, ovdje su zgužvana i bačena u ropotarnicu povijesti.

Sve uz potporu gradskih otaca, očuha, strina i stričeva razguženih po institucijama koje bi grad trebale činiti gradom. Taj trust lutki bez krvi i trunke ideja, stranačkih podguznika vodi ovaj grad tako katastrofalno da je to za popizdit'. I pritom funkcioniraju kao zatvoreni sustav, imun na vanjske podražaje. U službi građana, my ass. U ovom gradu nadležni su nedostupni ili nisu nadležni. U ovom gradu vas, ako se želite na nešto požaliti, prebacuju iz ureda u ured, a načelnici, valjda u skladu s imenom, samo načelno na poslu. Grad koji nema vlastite projekte i viziju, kojem jedini projekti dolaze od Norvežana, Japanaca, Turaka ili Nijemaca, a naši gledaju samo kako da se ugrade u njih. Ne bi me čudilo da jednog dana netko za Mostar tamo vani kaže „Pomozi sirotu na svoju sramotu“, koliko se već elemenata ovdje ugradilo u tuđe pare.

Patriotizam na mah

Uz tek pokoju časnu iznimku, koja pokušava zaraditi plaću radeći kako treba, tako funkcionira naša gradska uprava, a o Gradskom vijeću i ne govorim. Tu mi se već javlja mučnina i tupa bol u stomaku. Neriješeni politički status grada vječni je izgovor, a rezultati vječnih izgovora i paušalnih rješenja se vide posvuda. Ne znaš koja se strana grada više upire u to da su jedini pravi Mostarci, a ne znaš koja je strana grada prljavija i sramotnija.

Nema izbora u gradu već dugo, da…ali nemojmo se na to vaditi, i one zadnje, danas tehničke, smo mi odabrali. Pa ne sumnjam da bi ih, da nam se pruži prilika, izabrali opet. Da ne bude smeće samo na zemlji i krošnjama, ima dijelova grada u kojima vijore isparane i izbledjele zastave. Kao dokaz da je patriotizam ovdje tek na mah, a da dugoročno slika o nama samima i našem patriotizmu jeste brlog u kojem živimo. Prljav, nesređen i nikome normalnom na ponos i diku.

Zato je proljeće u ovom gradu neobično lijepo nama koji živimo ovdje čitavu godinu. I kojima je još uvijek malo stalo do grada, kako vlastitog ogledala. Bude takvom čovjeku malo lakše s proljeća. Nabuja zelenilo sa svih strana. I dođe gradu baš k'o onaj dugi kaput u kojem čovjek izgleda kao spomenik, a koji može skriti sve ožiljke po tijelu. Ili barem većinu ožiljaka. Jer uvijek ostane lice.

Isto kao što ljudsko lice, unatoč kilogramu šminke, ne može skriti ožiljke i godine, tako ovaj grad ne može sa dva ili tri privatna projekta skriti jalov ili nikakav javni napredak.

Svačiji, a zapravo ničiji

Mostar je nabacan, zguren, nefunkcionalan, slabo isplaniran, stihijski, divlji, svačiji, a zapravo ničiji. Nema na svijetu grada s više stanovnika koji mu se kunu u vječnu ljubav, a da izgleda kao da ga nitko živ koji u njemu stanuje zapravo ne voli. Stvarno, kad pogledaš ovaj Mostar, k'o da u njemu stanuju sve neki bezosjećajni ljudi, koji su tu tek onako, u prolazu. Grad izgleda poput neke tranzit zone između dva svijeta. Izgleda poput nekog upišanog i usranog pothodnika, išaranih i otučenih zidova s kojih se slijeva voda. Pothodnikom malo tko ide kad je mrak, a i tko ide namršten je i povučen u sebe. Ili je narkoman.

I onda kad sve što može u ovom gradu ozeleni, to se malo prikrije. Samo, nije proljeće baš tako moćno da nam nekom finom travom prekrije ceste. Te naše ceste i pločnici čak i na proljeće ostanu onakvi kakvi jesu – išarani krpom na zakrpu. Sto puta prekopani u ime čovjeka koji grad namješta po svojoj mjeri, koji gleda samo na sebe i svoje. A takvih je ovdje i previše. I velikih i malih.

I ne bih se čudio da lišće ove godine, kada vidi da opet nismo nigdje makli, stane na pola puta. Ili se povuče nazad. I da nam proljeće pruži šup kartu. Ma, *ebite se, kad nećete vi, neću ni ja!