Ratko Mladić: Presuda zločincu koji se nikad nije pokajao

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Međunarodni rezidualni mehanizam za kazneni sud (MMKS) u Haagu će danas objaviti konačnu presudu, Ratku Mladiću, vojnom zapovjedniku Vojske Republike Srpske, prvostupanjskom osuđenom ratnom zločincu.

Prije četiri godine Sud je Mladića osudio na doživotni zatvor, proglašen je krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubojstvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje), terorisanje, proturavne napade na civile i uzimanje talaca, prenosi Interview.ba.

Teror, snajperi, brutalna ubojstva

Pretresno vijeće zaključilo je da je Mladić počinio te zločine sudjelovanjem u četiri udružena zločinačka poduhvata. Prvi UZP uključivao je zajednički plan s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo, i to činjenjem zločina za koje se teretio u optužnici. Drugi UZP imao je za cilj širenje terora među civilnim stanovništvom putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja. Cilj trećeg UZP bio je eliminiranje bosanskih Muslimana iz Srebrenice, dok je četvrti UZP imao za cilj da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi se spriječilo da NATO izvede zračne napade na vojne ciljeve bosanskih Srba.

Prvostupanjskom presudom Mladić je oslobođen krivice za genocid u pet općina u BiH – Prijedor, Kotor-Varoš, Sanski Most, Vlasenica, Foča. I pored ovakve sudske odluke, u presudi se opisuje težina i karakter zločina činjenih u tim općinama, ali okarakterizirani ni su kao zločini protiv čovječnosti i kršenja prava i običaja ratovanja.

Sudsko vijeće konstatiralo je da su zločini, deportacije, prisilno premještanje počinjeni u općinama Banjaluka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Vlasenica.

Zaključeno je kako je tisuće ljudi bilo protupravno zatočeno, da su bili žrtve brutalnog i nečovječnog postupanja na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. U presudi su istaknuti i neljudski uvjeti u logorima, nedostatak hrane i vode, te svakodnevna premlaćivanja i maltretiranja zatvorenika željeznim šipkama, mesinganim bokserima…

"Zatočenici su bili primoravani da jedan drugog siluju i da međusobno vrše druge ponižavajuće spolne radnje…“, a “mnoge Muslimanke koje su bile protupravno zatočene, silovane su“. Naprimjer, u Karamanovoj kući u općini Foča “redovno i brutalno je silovano nekoliko grupa žena i djevojčica, od kojih su neke imale tek 12 godina…“ – navelo je sudsko vijeće.

U optužnici je zaključeno da je Ratko Mladić zapovjedao i rukovodio jedinicama VRS-a, a nekim od njih dao je zadatak da surađuju s MUP-om, da je bio u direktnom kontaktu s članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba Savezne Republike Jugoslavije kako bi osigurao da budu zadovoljenje vojne potrebe, kao i da se obratio nekoliko puta Skupštini bosanskih Srba.

Prvostupanjska presuda navodi kako su Mladićeva „djela u tolikoj mjeri doprinijela počinjenju zločina da, bez njih, ti zločini ne bi bili počinjeni na takav način“.

"Vijeće je uzelo u obzir značajan doprinos optuženog u ostvarenju cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata, a posebno njegovo često korištenje pogrdnih izraza za bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, te njegovog izražavanja privrženosti ideji etnički homogene republike bosanskih Srba, i to čak i na teritorijama na kojima je ranije postotak stanovnika nesrpske nacionalnosti bio velik“, piše u prvostupanjskoj presudi. Dodaje se da je Mladić “bio svjestan“ da će nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima “biti počinjena kaznena djela deportacije, prisilnog premještanja kao nehumanog djela, ubojstva, istrebljivanja i progona i da je namjeravao da ta kaznena djela budu počinjena", navedeno je u optužnici.

Također, Mladić je, prema optužnici, sudionik udruženog zločinačkog poduhvata vezanog za snajpersku kampanju i granatiranje Sarajeva od 1992. do 1995. On je kao vrhovni zapovjednik Vojske RS zapovjedao Sarajevsko – romanijskim korpusom, koji je tri godine terorizirao stanovnike Sarajeva.

Presuda navodi da je Mladić osobno rukovodio granatiranjem Sarajeva 28. svibnja 1992, birao ciljeve i preusmjeravao vatru s područja na kojima su živjeli Srbi, te zapovjedao SRK-om. On je 6. rujna 1995. naredio komandi SRK-a da prekine opskrbu Sarajeva vodom i strujom “što je stanovnike prisililo da izađu iz svojih domova i da budu izloženi snajperskoj vatri i granatiranju“. Utvrđena je Mladićeva namjera da pokrene i provede kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja civila u Sarajevu i širenja terora.

Genocid u Srebrenici

Prvostupanjsko sudsko vijeće u sažetku presude koji govori o genocidu i zločinima u Srebrenici, navodi da je postojao udruženi zločinački poduhvat s primarnom svrhom da se bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminiraju ubijanjem muškaraca i dječaka, kao i prisilnim premještanjem žena, djece i dijela starijih muškaraca. Taj UZP počeo je nekoliko dana prije 11. srpnja 1995, a trajao je barem do listopada 1995. kada su izvršena ponovna pokopavanja u opštinama Zvornik i Bratunac, odnosno premještanja masovnih grobnica sa ubijenim bošnjačkim civilima.

U genocidu u Srebrenici ubijeno je oko 8.000 Bošnjaka, mahom mlađih muškaraca među kojima je bilo i dječaka. Deportirano je oko 40.000 žena, djece i starijih osoba.

Među sudionicima tog UZP-a u presudi Mladiću navode se Radovan Karadžić, Radislav Krstić, Vujadin Popović, Zdravko Tolimir, Ljubomir Borovčanin, Svetozar Kosorić, Radivoje Miletić, Radoslav Janković, Ljubiša Beara, Milenko Živanović, Vinko Pandurević i Vidoje Blagojević. Zločine su počinile jedinice Drinskog korpusa VRS-a ili Glavnog štaba.

Navedeno je da je Ratko Mladić d 11. srpnja do 11. listopada 1995. izdao više naređenja u vezi s operacijom u Srebrenici i oko nje, 11. i 12. srpnja 1995. izdavao naređenja i zapovjedniku MUP-a Borovčaninu, u srpnju i kolovozu 1995. davao obmanjujuće informacije o zločinima i propustio da poduzme odgovarajuće korake kako bi zločini bili spriječeni, a počinitelje istražilo i kaznilo.

Presuda govori i o Mladićevom ponašanju i naredbama tijekom zauzimanja UN-ove zaštićene enklave Srebrenica u srpnju 1995, primjerice sastanku 13. srpnja 1995. u Bratuncu na kojem se govorilo o likvidaciji muslimanskih muškaraca u blizini Konjević-Polja, na kojem je uz ostalo izjavio kako bosanski Muslimani iz Srebrenice mogu „ostati ili nestati“ i „opstati ili nestati“. Tu su i naređenja 12. srpnja o razdvajanju muškaraca, bosanskih Muslimana, od žena, djece i starijih i njegovo prisustvo tijekom odvajanja muškaraca u Potočarima 12. i 13. srpnja.

Prilikom ulaska jedinica koje je predvodio u Srebrenicu u srpnju 1995. godine, izjavio je:

"Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu… konačno, nakon pobune dahija, došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima ovog kraja."

Prvostupanjskom presudom utvrđeno da je Mladić “imao namjeru da uništi bosanske Muslimane Srebrenice kao značajan dio zaštićene grupe Muslimana u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, Vijeće je konstatiralo da je optuženi imao namjeru da ostvari cilj udruženog zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu počinjenjem kaznenog djela genocida i da je bio sudionik tog UZP-a“.

Na prvostupanjsku presudu žalile su se obje strane i tužiteljstvo i obrana, pa je žalbeni potupak proveden prošloga kolovoza. Obrana je, sukladno ponašanju i izjavama samog Mladića, koji je tijekom suđenja konstantno negirao navode optužbe, predložila ili da se poništi prvostupanjska ili ide na novo suđenje.

S druge strane, tužiteljstvo je tražilo da se Mladić proglasi krivim i za genocid u Foči, Kotor – Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu i Vlasenici, što je jedina točka optužnice po kojoj nije proglašen krivim u prvostupanjskoj presudi.

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (MKSJ) objavio je već u srpnju 1995. godine prvu optužnicu protiv Mladića, te Radovana Karadžića, koji je ovih dana prebačen u Veliku Britaniju na izdržavanje doživotne kazne. Optužnica je imala isti osnov – zločine protiv čovječnosti, protiv civilnog stanovništva, držanje talaca… Zatim se drugom optužnicom u novembru iste godine dvojici ratnih zločinaca na teret stavlja genocid i drugi zločini na području Srebrenice.

Međunarodna potjernica za Mladićem i Karadžićem izdata je 11. srpnja 1996. Upravo na godišnjicu genocida u Srebrenici, no, od toga dana do uhićenja proći će puno godina.

Muke umirovljenika Komadića

Godine koje su prolazile nisu bile samo godine iščekivanja uhićenja, već godine u kojima su otkrivane razmjere zločina, najtežih, najbrutalnijih nakon Drugog svjetskog rata. Svijet i Europa, koja je 1945. rekla: “Nikad više”, morali su se suočiti i sa svojom ulogom pasivnog i nijemog promatrača krvavih godina na Balkanu. Ali, to je već neka druga priča.

Ima tako dana koje pamtite uvijek. I možete se sjetiti gdje ste bili, šta ste radili. Jedan od tih je i 26. svibanj 2011., kada je stigla vijest, da je Ratko Mladić, nakon 16 godina skrivanja uhićen u Srbiji. Četiri dana kasnije prebačen je u Haag.

U međuvremenu, a poučeni iskustvom kako je moguće da Radovan Karadžić postane nadriljekar Dragan Dabić, bili smo uvjereni da i Mladić “tihuje” negdje u Srbiji. Istina je ipak, a o čemu svjedoče i relevantni svjedoci, da je svo vrijeme živio prilično relaksirano u selu Lazarevo na sjeveru Srbije, skrivao se pod imenom Milorad Komadić, vozio se autobusom, sjedio u lokalnoj kafani, živio sasvim običan život umirovljenika.

No, Mladić je sve samo ne običan umirovljenik. Gospodar života i smrti i u Hagu je, unatoč ruiniranoj slici heroja i velikog vojskovođe, pokazao da ne odstupa ni od jednog svog zlodjela. Kod prvog i drugog stupanja pred sud odbio je da se izjasni o krivici. Službeno, prema pravilima suda uz njegovo ime u spis uneseno da se ne osjeća krivim.

Suđenje je počelo godinu dana kasnije, a dvije godine nakon toga Mladićeva obrana traži izricanje oslobađajuće presude. Zahtjev je, naravno, odbijen, uz obrazloženje da je bivši zapovjednik Glavnog štaba vojske bosanskih Srba (VRS), optužen za genocid i brojne druge zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrpskim civilima u BiH od svibnja 1992. do kraja 1995. godine. Odbijen je zahtjev obrane da se Mladić oslobodi optužbi po dvije točke za genocid, kao i za optužbe za više pojedinačnih zločina obuhvaćenih drugim tačkama optužnice.

Završne riječi na suđenju su podnesene 5. do 15. prosinca 2016. godine, nakon četiri godine suđenja.

Na kaznu doživotnog zatvora Ratko Mladić je prvostepeno osuđen 22. studenog 2017. godine.

Ratko Mladić rođen je 1943. godine u selu Božanovići kod Kalinovika, šezdesetak kilometara od Sarajeva. Školovani je oficir, završio Vojnu akademiju Jugoslovenske narodne armije i Komandno-štabnu akademiju kopnene vojske.

Na bosanskohercegovačko ratište stiže u svibnju 1992. iz Hrvatske, iz Knina, te preuzima mjesto zapovjednika Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu. Ubrzo je postavljen za zapovjednika Vojske RS, a iza njega i njegove vojske ostajali su samo krv, strah, smrt.

No, postoje svjedoci i svjedočanstva da je “general” volio o svojim zlodjelima govoriti javno. S njim su često išli kamermani, on je svoje naredbe često prenosio putem radija, odani novinari snimali su kako se snajperom ubijaju građani glavnog grada, u kojem uglavnom nije bilo vode, struje, hrane.

Tamo nema srpskog življa mnogo

– Velušiće, tuci Velušiće… Tamo nema srpskog življa mnogo… Da ne mogu da spavaju, da im razvučemo pamet njihovu – naređivao je Mladić 28. svibnja 1992. godine koorinirajući granatiranje sarajevskih naselja. – Možete li granatirati Baščaršiju? Ispalite salvu na Baščaršiji. Držite zgrade Predsjedništva i Parlamenta pod izravnom vatrom. Pucajte polako, u intervalima, sve dok vam ne naredim da prestanete – govorio je.

No, ni tada, a ni kasnije na suđenju nije osjetio kajanje, dapače, volio je pričati kako su mu vojne ofanzive omiljeni “metod vođenja rata”. A sve u cilju, kako je naglašavao, “zaštite srpskih teritorija i ljudi koji tamo žive vijekovima”.

Tijekom devetogodišnjeg suđenja često je provocirao žrtve, odbijao naredbe suda, pričao o teorijama zavjere prema kojima je “raspad Jugoslavije rezultat zapadnjačke zavjere”.

– Sudbina me dovela u situaciju da branim svoju zemlju, SFRJ, koju ste vi, zapadne sile opustošile uz pomoć Vatikana i zapadne mafije, (američkog predsjednika Georgea H.W.) Busha i (njemačkog ministra vanjskih poslova Klaus)Kinkela – rekao je na suđenju.

U zatvoru je imao dva moždana i jedan srčani udar, njegova obrana uporno je tvrdila da je njegovo zdravstveno stanje sve gore. No, to ga nije spriječavalo da se ne tako rijetko uključuje u živo u televizijske programe u Srbiji, te nastavlja verglati o svojoj pravednosti i nepravdi koju svijet, kako vjeruje, čini nad njim i nad “cijelim srpskim narodom”.

Uoči današnje presude sve oči uperene su u Haag. Žrtve očekuju potvrdu prvostupanjske presude i dakako proglašavanje Mladića krivim i za genocid u još šest općina. Njegovi sljedbenici nadaju se drugačijem ishodu. No, ovaj slučaj pomno se prati i u cijelom svijetu, posebice i zbog činjenice što se očekuje da sudsko vijeće ima jedinstveni stav o genocidu i zločinicama koji su se devedesetih na očigled svih njih odvijali u Bosni i Hercegovini.

Glavni tužitelj Haaškog tribunal Richard Goldstone, koji je i podigao optužnicu protiv Mladića ( i Karadžića) uvjeren je da su svi dokazi jasni, neoborivi, te prvostupanjska presuda ispravna.

Slično misli i bivši tužitelj Joeffry Nice na suđenju Slobodanu Miloševiću, koji kaže kako je previše dokaza koje optužuju Ratka Mladića.

"Mnogo je dokaza i o učešću mnogih drugih također. U događajima vezanim za Srebrenicu. Mnogi prije svega to moraju sagledati. Nema svrhe unaprijed se brinuti. Samo moramo do utorka sačekati ", poručio je Nice.

Naravno i na žalost očekivano poručuje predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Za njega je Mladić vojnik, a ne zločinac. Nešto manje strasti, a više strepnje izražava predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. On poručuje da će utorak, 8. lipanj biti težak za srpski narod.

Presudu s nestrpljenjem očekuju obitelji žrtava, nadajući se pravdi za stotine tisuća nevinih i brutalno ubijenih. Neki analitičari smatraju da će ova presuda biti i prekretnica. Konačni kraj jedne ere i nada da se u regionu nastavi bolji život. Pod uvjetom da se zločini priznaju. Za početak. Kajanje i izvinjenje ovdje uvijek dolaze kasno. Prekasno.