Razbojnik o kojem se priča i danas: Umro posljednji osuđenik na smrt u bivšoj Jugoslaviji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednji osuđenik na smrt u bivšoj Jugoslaviji Šemso Šiljak preminuo je u 89-oj godini života u kolektivnom centru Balkan u Goraždu gdje je godinama stanovao.

“Ubio sam dva čovjeka. Neka je smrtna ćelija, baš me briga”, rekao je 2014. u razgovoru za zagrebački 24sata nakon više od 30 godina od dvostrukog ubojstva tada 87-godišnji Šemso Šiljak.

Tri godine u šumi

Za svoje je zločine u bivšoj Jugoslaviji bio osuđen na smrt strijeljanjem. Šemso je sredinom sedamdesetih ubio dvojicu braće Pleh čiji je brat, porezni inspektor, otkrio utaju poreza u Šemsinom kafiću u mjestu Mravinjac kraj Goražda u istočnoj Bosni. Dvostruko ubojstvo šokiralo je tadašnju Jugoslaviju, a još više činjenica da se Šemso poput gorštaka više od tri godine uspješno skrivao u šumama oko Goražda.

U tome mu je pomoglo iskustvo iz partizana, a nakon rata se, pričalo se, jedno vrijeme odmetnuo i u neku vrstu drumskih razbojnika, zbog čega je odslužio deset godina zatvora prije ubojstva. Uhićenje Šiljka, dvostrukog ubojice i bivšeg hajduka, bilo je, priča se i danas u Goraždu, veliki događaj.

Navodno su ga svezanog proveli kroz cijeli grad, a po nekim pričama, upravo tada se “zagledao” u svoju suprugu. Dok je bio vlasnik kafića, bio je poznat kao čovjek s manirima, zgodan i lijepo odjeven. Tijekom prošlog rata je nestao i niko nije znao gdje je. Pričalo se da je negdje u Sarajevu, a nakon povratka u Goražde nije se vratio supruzi koja živi u centru grada, a nije bio u posebno dobrim kontaktima ni s kćeri i dvojicom sinova. O svemu što je proživio, Šemso nikad nikome nije pričao, i sve što se zna o njegovim hajdučkim danima bazirano je na nagađanjima.
Do smrti je živio u kolektivnom izbjegličkom centru Balkan na rubu Goražda gdje žive stariji ljudi koji nemaju nikoga da se o njima brine.

''Osudili su me na smrt, kako je rekao predsjednik sudskog vijeća, u ime naroda. Dvije godine, dva mjeseca i četiri dana bio sam u ćeliji smrtnoj u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Tamo sam završio u ožujku 1979. godine. Na sredini ćelije bila je rešetka, stražar je stajao s jedne strane, a ja s druge. On je bio tu da se ja ne ubijem. Nismo smjeli razgovarati. On sjedi, čita novine, radi nešto, a ja isto sjedim i čekam'', ispričao je prije tri godine Šemso.

Na odluku suda se žalio.

''Poslije smrtne ćelije bilo je – ili metak u čelo ili će me pustiti. Ali, eto, blagodati 1980. godine, umro je Tito… Nakon njegove smrti došao je načelnik, pozvao me je da siđem i rekao: “Oslobodili su te smrtne kazne, odslužit ćeš 20 godina”. Nakon više od dvije godine čekanja da dobije metak u čelo saznao je da kazna neće biti izvršena, ali da ga čeka 20 godina teške robije u zatvoru Zenica.

Pomilovanje Alije Izetbegovića

''Trebalo je u Zenicu ići na odsluženje dugogodišnje kazne, ali dobro je, živ sam. Došla su dva stražara, svezala me, pa u kola. Mene u sredinu, a oni jedan naprijed, drugi pozadi. Bio sam ja prije osuđen, deset godina sam odležao, pa pobjegao iz zatvora. U Zenici su me smjestili u Staklaru, zgradu broj 2. Tamo sam proveo 40 dana, a poslije toga su me prebacili u Livnicu na teški rad'', kaže Šemso koji je u Livnici proveo šest godina.

Predsjedništvo Jugoslavije smanjilo mu je kaznu za pet godina, a kad je došla nova vlast, Alija Izetbegović pomilovao je sve koji su u zatvoru navršili 60 godina.

''Pomislio sam: ‘Hvala ti lijepo Alija’. Eto, tako ti je to'', rekao je Šemso.

''Čim su me uhvatili, bio sam siguran da mi nema druge nego smrtna kazna. Poslije sam doznao da je prije moje presude bila izvršena posljednja smrtna kazna u Jugoslaviji. U to vrijeme ja sam bio jedini koji je čekao izvršenje smrtne kazne u ćeliji smrti u Centralnom zatvoru u Sarajevu'', ispričao je Šemso. Izvršenja su obavljali na planini Trebević, u noći, pred streljačkim vodom. O samom danu izvršenja osuđenike bi obavijestili 24 sata prije strijeljanja, nakon čega bi se mogli oprostiti od obitelji, prenosi Oslobođenje.