Razvlačenje pameti: Revizija koje nema

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Nije nimalo prijatno svjedočiti još jednoj epizodi razvlačenja pameti građanima Bosne i Hercegovine, koja se ovih dana odvija povodom mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid. Kako se bliži rok od 10 godina od presude u okviru kojeg je moguće podnijeti takav zahtjev, ovaj duboko polarizirajući sudski proces ponovo je vraćen u centar ionako zatrovanih političkih i međunacionalnih odnosa u zemlji i okruženju'', piše Refik Hodžić u osvrtu na reviziju tužbe protiv Srbije u Haagu.

Hodžić piše kako ''s jedne strane, pritisnuti sve jačim desničarskim grupama poput AntiDaytona i lepezom kvazi-znanstvenih i 'patriotski orijentiranih' organizacija bošnjačke provenijencije u zemlji i dijaspori, ali vođeni i sopstvenom politikom zamrznutog konflikta – lideri Stranke demokratske akcije poručuju da su svjesni da će podnošenje zahtjeva izazvati najdublju krizu u post-daytonskoj povijesti zemlje, ali da nemaju izbora jer ne mogu zaustaviti nešto što je od povijesne važnosti za istinu i pravdu za žrtve genocida''.

''Takozvane pro-bosanski orijentirane stranke iz opozicije ili likuju nad Izetbegovićevim predikamentom ili mu sufliraju, ponavljajući nepodnošljivo netočne formulacije kako je 'revizija tužbe (sic) protiv Srbije za agresiju i genocid pitanje svih koji su podnijeli agresiju na BiH''', navodi Hodžić.

Dodaje i kako istovremeno, predstavnici srpskih političkih stranaka u BiH drže poziciju da će podnošenje zahtjeva podrazumijevati flagrantnu zloupotrebu državnih organa pošto takav zahtjev nema legitimitet Predsjedništva i otvoreno prijete paralizom institucija zemlje.

''Složni su u stavu da za reviziju nema osnova i da će pokretanje zahtjeva pokopati i ono malo kapaciteta za zajedničko djelovanje na europskim integracijama i pitanjima od važnosti za svakodnevni život građana. Ovakvi stavovi se među Bošnjacima, uključujući i vodeće intelektualce, uglavnom vide kao ucjena kojoj se ne smije podleći zbog 'istorijske obveze spram istine i pravde'. I tako ukrug, u vrtlogu neutemeljenih obećanja, velikih riječi, optužbi i napada tone još jedna prilika za konstruktivno bavljenje posljedicama masovnih i sustavnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, u interesu pravde i žrtava, i stapa se u otrovni diskurs bosanskohercegovačke dnevne politike'', navodi Hodžić u tekstu.

Između ostalog, u tekstu u kojem navodi pravne činjenice zbog kojih bi revizija mogla pasti, piše kako je ''u svemu ovome zaglušujuća struke, pravnika, posebno stručnjaka za međunarodno pravo, koji bi jasno, bez ustručavanja rastumačili okolnosti u vezi s podnošenjem zahtjeva za reviziju, kako bi političari imali manje prostora za manipulaciju i dizanje tenzija''.

''Nije jasno zašto odmah nakon izricanja presude nije oformljen tim, dok je još na snazi bila punomoć za agenta koji je zastupao tužbu, koji bi se isključivo bavio praćenjem pojavljivanja takvih novih dokaza i promptnim ulaganjem zahtjeva za reviziju. Šta god da je bilo posrijedi – poslovična aljkavost nadležnih ili pak nekakav politički dogovor sa vlastima Srbije – vrlo je upitno da bi do revizije i došlo sve da su se spomenuti dokazi materijalizirali, te da su zahtjevi ulagani u skladu s odredbama Statuta MSP-a'', navodi Hodžić.

Ističe kako ''nema nikakvog opravdanja za Bakira Izetbegovića da izaziva, prema vlastitim riječima, najveću krizu u postdaytonskoj istoriji Bosne i Hercegovine ulaganjem zahtjeva za reviziju unaprijed osuđenog na propast''.

''Naprotiv, preuzimanje odgovornosti da okonča ovaj predmet pred MSP-om može mu dati priliku da se okrene k jednoj drugoj reviziji – reviziji odnosa sa Srbijom koji će biti zacrtani crvenim linijama istine i pravde za građane Bosne i Hercegovine koji su stradali njenom zaslugom. Tada bi s punim pravom mogao insistirati i kod vlasti u Beogradu i kod zajedničkih mentora iz Bruxellesa da Srbija mora povući određene poteze koji će uistinu pokazati da je za stabilan mir. Takvi potezi mogu (i moraju, po mom mišljenju) uključivati stvarnu spremnost za krivično gonjenje ratnih zločinaca koji žive u Srbiji umjesto farsičnih suđenja poput onog Škorpionima ili ovog za Kravice kojem upravo svjedočimo ili odvratnih pokušaja rehabilitacije odbjeglog Novaka Đukića; uspostavljanje komisije za istinu u Srbiji koja će detaljno i kredibilno istražiti ulogu državnih organa Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini po uzoru na Komisiju Vlade RS-a za Srebrenicu iz 2005. godine; simboličke i materijalne reparacije žrtvama koje će signalizirati preuzimanje odgovornosti za destrukciju počinjenu zaslugom Srbije (za takvo što nije potrebna odluka bilo kakvog suda, da se razumijemo); javno poricanje činjenica o zločinima mora prestati odmah a javni mediji su arena u kojoj se mora pokazati zaokret ka priznavanju istine, kroz sadržaje o počinjenim zločinima i humanizaciju nesrpskih žrtava; dokazi o zločinima srpskih snaga, njihovoj sistematičnosti i posljedicama po stanovništvo Bosne i Hercegovine moraju naći svoj put u udžbenike historije u osnovnom i srednjem obrazovanju u Srbiji'', piše Hodžić navodeći kako su ''nastavni planovi na pravnim i fakultetima političkih znanosti u Srbiji, danas među najaktivnijim livnicama ekstremnog nacionalizma i revizionizma''.

''Neka ovo bude prva točka dnevnog reda prvog Izetbegovićevog sastanka s novim predsjednikom Srbije, umjesto pretrpljenog podsmijeha zbog još jednog poraza u Haagu. Za ovakav pristup potrebna je državnička vizija, ljubav prema domovini i vlastitom narodu. I hrabrost. Hrabrost da se suoči s istinom i preuzme odgovornost da se ta istina prenese narodu. Hrabrost da se razračuna sa huškačima i desničarima u vlastitim redovima. Hrabrost da se konačno prestane ratovati drugim sredstvima i okrene novi list. U interesu istine i pravde'', zaključuje Hodžić.