Second-hand povijest na Balkanu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Premda izmučena porođajem, simpatična gospođa Enola osjetila je kako joj se grudi nadimaju od radosti kada joj je babica u ruke spustila kmečeći zavežljaj. Ponosna mama u tom času nije mogla znati da će kmečeći zavežljaj postati masovni ubojica u povijesti. A sve i da je znala to, sumnjam da bi to strašno saznanje umanjilo njenu sreću i njenu ljubav – posao majki nije bavljenje budućim događajima, presuđivanje još manje.

Zrakopolovni pukovnik Paul Tibbets, rođen upravo na današnji dan prije tačno stotinu godina, nikada neće zaboraviti majčinu ljubav, pa će njenim imenom nazvati i svoju supertvrđavu iz koje će 6.8.1945. spustiti uranijumskog patuljka na Hirošimu, postavljajući sve do danas nenadmašen rekord od sedamdesetak tisuća mrtvih, i to pretežno civila, u jedva nekoliko minuta. Gruba računica veli da bi pukovniku Tibbetsu trebalo tek sat vremena ili nešto malo više za istrebljivanje cjelokupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Ako mislite da je vlada SAD uhapsila Tibbetsa i sudila mu za ovaj zločin, varate se. Vlada ga je, uostalom, uputila na misiju ubijanja jednog čitavog grada, pa je razumljivo što ga je za taj čin poslije i odlikovala, i to višekratno. Kao povijesni skeptik i pragmatik, sve to mogu razumjeti, pa čak i ta odlikovanja, ali ostaci idealiste u meni ipak se pitaju šta među njima, dođavola, traži Legija časti.

Japan je na pečurkastu pokoru s neba odgovorio smjernim i discipliniranim prihvatanjem poraza, usput stvarajući mit o Godzili – ozračenom gušteru koji se pretvara u čudovišnu pokoru za ljudsku vrstu. Tako dolazimo do ideje da su kroz povijest mitove ustvari gradili poraženi, mitovi pobjednika ne dobacuju dalje od kratkoročne i vulgarne propagande. Još jedan događaj koji se zbio na današnji dan prije sedam desetljeća ohrabruje tu misao da se razvija – postavljanje američke zastave na Suribachi, ogoljenu čuku na Iwo Jimi može nas potaknuti na razna promišljanja i propitivanja, ali taj čin jednostavno nema uznemiravajuću snagu mita niti njegovu univerzalnost.

Japan je u međuvremenu izgubio svoju poraženost, baš kao što su neke druge zemlje izgubile svoju pobjedonosnost. Nadaleko čuveni američki pragmatizam na vrijeme je shvatio da nije mudro zloupotrebljavati moć pobjednika onako kako je to činila slobodarska Francuska nakon Prvog svjetskog rata, utirući tako put jednom Hitleru. No, ostavimo sada po strani Japan i SAD, pa i Njemačku i Francusku. To su povijesnotvorbene nacije i za njih važe druge zakonitosti od onih koje su važeće za nacije osuđene da prežvakavaju ostatke sa povijesne trpeze. Pri tom vjerujući u istinitost blesavih doskočica poput one Churchillove o tome da Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti.

Balkan je, međutim, osuđen na second-hand povijest. Dobro, ta činjenica ne derogira pravo Balkanaca na život, ali ih otužno smiješnim čini to njihovo nastojanje da se lažno predstave kao prva petorka na terenu. Drugi svjetski rat dobili su, prije svega, SAD i SSSR, poslije tu pobjedu prepuštajući Japanu i Njemačkoj. Šta u takvom svijetu ima da znači ovdašnje obilježavanje obljetnica iz tog rata, ostaje nedovoljno jasno. Tim više što ovdašnji pobjednici nisu umjeli da izađu na kraj sa teretom odgovornosti pobjednika, već su zloupotrebom te pozicije posijali sjeme za buduće ratove.

Tako se danas u jednom Mostaru polovina grada ponaša baš kao da nije izgubila u Drugom svjetskom ratu, a druga se polovina ponaša baš kao da je u njemu pobijedila. Licemjerno zgražanje nad opaskama jednog srednjoškolca i farizejska želja da mu se, eto, pomogne da izađe na pravi put, besmisleni su ukoliko ih ne slijedi nastojanje da se otvoreno progovori i o nekim drugim zabludama. To nije poziv na povijesni revizionizam, već na redukciju mitomanije, one koja opija um i priječi mu da jasno sagleda stvarnost.

A redukcija mitomanije otkriće nam da značaj Mostara u prošlom i pretprošlom ratu ne proističe iz njegovog fašističkog ili antifašističkog potencijala, već iz prisustva aluminijuma, strateški značajnog metala. Baš kao što će nam otkriti da pobjednici u tom gradu ni četrdesetprve ni četrdesetpete nisu imali dovoljno civilizacijske zrelosti za tu ulogu. Sve dok se ta nezrelost bude opravdavala nužnošću, pa čak i proglašavala za herojstvo, Mostar će biti osuđen da tavori u devedesettrećoj.