Srbin otkriva pravo lice Sjeverne Koreje: Država daje sve

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Slika koju imamo o Sjevernoj Koreji je pogrešna, tvrdi Branislav Moro, odbojkaški trener iz Srbije, koga čeka drugi ugovor u Sjevernoj Koreji.

Moro – jedini Srbin Pjongjangu, piše Srbija Danas, živio je u 11 zemalja svijeta, išao je u njih bez predrasuda, a sada je u zemlji o kojoj su, kako kaže, mediji naročito iskrivili sliku.

Gumeni pod oko vrtića

''Uglavnom nas i mediji pogrešno informiraju, ne znam ni zašto, jer ne postoji nikakav interes u tome. Mi recimo čitamo da su djeca tamo gladna, a djeca su na pijedastalu u odnosu na nas. Imaju bolje vrtiće, bolje uvjete, eto počevši od jedne banalne stvari – teren oko vrtića im je postavljen gumom od pet centimetara i to im je standard da se dijete ne bi ozlijedilo kad padne. Imaju čak i zatvorene bazene u okviru vrtića i to ne jedan, već po nekoliko'', priča Moro za Srbijadanas.com.

Kada dođete tamo, objašnjava Moro, prvo vam pojasne da ne postoji Južna Koreja. Južna se naziva Koreja, a Sjeverna nosi naziv Demokratska Narodna republika Koreja. Oni isključivo prihvaćaju takav odnos i takvo obraćanje prema državi. Koreja je naklonjena prema Americi, a DNR Koreja prema Kini i Rusiji, pojašnjava Moro.

Po gradu se kreće slobodno, ima status čuvane osobe, kao jedini stranac u svijetu sporta. Kaže da je prošao kroz ''skener'' da bi se zaposlio, ali ne misli da je to nešto drugačije od ostalih zemalja u kojima je radio.

Trening pod kamerom

''Oni su vrlo obazrivi ljudi i o svemu se vodi računa. Moj trening je uvijek praćen kamerom, što mi je možda malo u početku smetalo, ali sam poslije vidio da se oni tako analitički odnose prema svim poslovima'', kaže Moro, koji još nije upoznao ''vođu'', ali je sam vođa, Kim Jong Un dao ''blagoslov'' za njegov novi ugovor.

Plan je da u novom aranžmanu, u sljedećim mjesecima, dođe do ovog susreta.

''Ova zemlja ima perspektivu, nikom ništa ne duguje, imaju fenomenalnu industriju hrane. Njihov prosječan osobni dohodak je između 300 i 350 dolara, ali stan i automobil dobijaju od države. Ne plaćaju školovanje, ne plaćaju zdravstvo, ne plaćaju komunalije. Država osigurava sve'', tvrdi Moro.

Kad je u pitanju plaćanje, tu su vrlo fleksibilni. ''Uđete u prodavnicu i piše 11. Vi date 15 dolara, oni vam vrate 4. Date u eurima – vrate vam u eurima. Nadmašili su i Crnogorce. Domaću valutu nisam vidio, ali ima i prodavonica gde se kupuje isključivo domaća roba. Postoje i free shopovi, ali ne znam zašto nose takav naziv, kad kupujemo i mi (stranci) i oni (domaći stanovnici)'', priča odbojkaški trener.

Sve odbojkašice sviraju klavir

Moro smatra da mladi u Sjevernoj Koreji imaju potpuno drugačije utemljene vrijednosti, pa utjecaj sa Zapada, i da dopre do njih, kroz glazbu ili film, ne bi mnogo promjenio.

''U mojoj ekipi sve djevojke znaju svirati klavir, violine, što je kod nas već postalo neobično, takoreći egzotika. Da ne pominjem čitanje knjiga, jer ne mogu kći natjerati da pročita ni dvije knjige'', iskren je Moro.

Jednom je na treningu u najsuvremenijoj teretani pustio modernu, zapadnu glazbu, ali nitko nije bio oduševljen.

''Njima se nešto i ne sviđa takva glazba. Slušaju, mogu vam reći dobru glazbu. Imaju jednu fenomenalnu grupu Morango, žensku grupu sastavljenu od jedno 16-18 djevojaka, od kojih 6-7 pjevaju, a ostale sve sviraju. Bila je slovenska grupa Laibach u Pjongjangu, što je meni neshvatljivo'', rekao je Moro, koji svoju priču bazira na iskustva samo o Pjongjangu.

''Ne mogu tvrditi, ali dobijam informacije da se razvilo desetak velikih gradova, naročito na moru prema japanskoj strani, i da su se tamo napravila ozbiljna ljetovališta'', rekao je i dodao kako je u glavnom gradu je oduševljen, između ostalog, čistoćom.

Čistoća

''Dajem 100 dolara ako nađete papir na 10 kilometara. Pjongjang je kao grad skockan, sređen, ulice su široke, trgovi veliki, a sve je vrlo uređeno.Stvari koje oni imaju su neusporedive. Infrastrukturu koju oni imaju mi nemamo, ne zbog Srbije kao Srbije, već zbog situacije kakva je u Europi. Ja živim pored hotela koji se sad sređuje i koji ima 250 metara visine. Po radu, redu i posvećenosti, mogu se izjednačiti s Japancima'', kaže Moro o karakteru ljudi u Koreji.

Objašnjava da tamo nema noćnog izlaska kako ga mi pojmimo. Jednostavno, oni nemaju naviku da tako izlaze.

''Ipak se oni mnogo više druže. Idem gradom, a ispred svake zgrade odbojkaški teren i oko 6 sati svi igraju odbojku, a oni koji ne igraju navijaju. Druže se. Kao mi za vrijeme bombardiranja. Oni su upućeni jedni na druge, jako puno se druže, cijele zgrade izlaze na ulicu i ja ih gledam zapanjeno'', rekao je.

Na pitanje je li odnos prema vođi fanatičan, kao što se predstavlja, kaže kak se obično može pročitati da to izgleda fanatično, ali da njemu izgleda fantastično.

''Volio bih da mi isto tako volimo našeg predsjednika, ma tko god on bio, ma kojeg uvjerenja, koje god političke stranke. Predsjednik je zaslužio da ga poštuje narod koji ga je izabrao i samim tim i da ga voli. Te norme bi trebalo važiti za svakog predsednika u svakoj zemlji'', kaže Moro, koji je istaknuo kako što se tiče sporta i sportskih uvjeta, ima vjerojatno bolje uvjete za rad nego 90 odsto klubova u Europi.

Nisu neznalice

''Imam bolje uvjete nego u Njemačkoj, a da ne govorim o našim uvjetima'', kaže Moro, koji radi u klubu pod nazivom ''425 sport klub'', gdje je 425 oznaka vojske koja je zadužena za oblast sporta.

To je jedna, u bukvalnom značenju, vojska sportaša, jer 90 posto sporta je regulirano kroz vojsku, ostali dio kroz policiju.

''To nije ništa neobično, takav sustav prakticira se i u pojedinim predjelima Kine'', objašnjava Moro i kaže kako oni ulažu puno u sport, čak ima i ulica u Pjongjangu koja se zove ulica Mladosti, u kojoj se nalaze 32 sportske hale s gledalištem. Svaki sport ima svoju halu. Ipak, odbojka ima posebno mjesto, a popularan je i nogomet.

Što se situacije s medijima i sa praćenjem situacije iz svijeta tiče, kaže da je na internetu lako usporediti sliku iz svijeta s onom koju oni prenose.

''Njih nikad ne bi zanimale pojedine mreže, što se interneta tiče, niti Farma, nemaju takvu vrstu zanimanja. Totalno su u drugom smjeru. Imaju svoj nacionalni program i to je to. Po meni, oni jako nalikuju bivšoj Jugoslaviji. Imaju proizvodnju i računala, svi oni znaju i raditi na računalima, ali samo u smislu posla. Oni su vrlo upućeni, nisu neznalice'', kaže Moro.