Sretno nama s nama: Godinu ne čine listovi i brojke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prolazi godina u kojoj niste čuli ministra gospodarstva i ministra zdravstva kako vas smiruju ozbiljnim mjerama. Godina koju ostavljamo na kalendarima, unatoč svemu, bit će upamćena po pandemiji i svemu onome što je taj nevidljivi neprijatelj, s kojim se svaki kutak svijeta borio kako je znao, donio i što će donijeti.

Oni, koji su ove godine trebali donijeti mir u naše živote i uvjeriti nas da oni koji sjede u stolicama za brigu o nama znaju što rade, obratili su se zabrinuto zabrinutoj javnosti možda jednom. Prepustili su sve priče demagozima umotanim u ego da nas tješe kako će sve biti dobro. Uz napomenu kako je ipak do nas i našeg ponašanja a nikako do njih i njihovih mjera. I narod ih je prestao slušati. Sve dok se nisu pojavili na listićima.

Godina koju ipak ne čine izlistane brojke nego ljudi, ostat će ipak godina šutnje. Sjetite se samo malo veće galame javnosti, medija i svih onih koji misle da u ovakvoj zemlji ima smisla galamiti umjesto otići. Svaka od tih galama uvijena je u šutnju. Čak se nisu čuli ni kotačići na sumnjivo nabavljenim službenim foteljama.

Šutnja je njihovo zlato, a mi ćemo ostati bez odgovora na respiratore i sve druge smućkane nabavke, na čudne poticaje pod krinkom korona-zakona, na mjere koje su škole pretvorile u logore u kojima se jedino pravdaju mjere, na visine školarina, na mutne radnje s izolatorijima i karantenskim objektima. Ostat ćemo bez odgovora kako do novih poslova i kako to da netko nešto može a netko ništa ne može. I tako ukrug i do besvijesti jer je vrtlog neodgovorenih pitanja ogroman da se zamanta narodu koji to sve plaća, a ne razumije da plaća.

Godina iza nas obilježena je i vječitim filozofskim pitanjem o ljubavi prema ovoj zemlji i foteljama iz kojih se tehnički vlada i donose velike odluke jer ''tehničari'' znaju da neće odgovarati onda kad ih jednom zamijeni nova vlast. A bila je ovo godina kad na mnogim razinama nije bilo vlasti nego su vladali oni koji su zasjeli prije šest godina. A onima koji to sve plaćaju i koji ostaju bez odgovora, čini se, šest godina ništa ne znači.

Obilježilo je, između ostalog, ovu godinu i zaokruživanje promjena koje se na kraju ipak nisu dogodile. Pokazao je izborni ciklus u BiH kako je ustvari cirkus pa država ne zna što kad mrtvac pobijedi na izborima baš kao što joj se i godinama ne da primijetiti da mrtvi glasuju.

Trebala je ovo biti i povijesna godina za Mostar iako je mnogi već sada žele zauvijek izbrisati. Mostar, kojeg nitko nije htio potaknuti da glasuje osim stranaka koje su provjeravale vjernost u javnim poduzećima i ustanovama, ponovno je izabrao isto, a svi oni koji su očekivali da će s iksevima ispred imena nestati smeće dobili su pretrpane božićne paketiće na ulicama. Veselo je samo u strankama koje se igraju matematike i u kojima cvjetaju svađe zbog namještanja glasova drugim strankama i omiljenijim kandidatima od omiljenih.

Donijela je ova godina i još nekoliko potpisa na nova zaduženja koja će vraćati oni koji ostanu u ovoj zemlji. Donijela je ova godina, a to neće odnijeti Nova, još jednom dokaze da na većini pozicija u zemlji sjede nedorasli ljudi koji nemaju pojma o poslu kojim se pokušavaju baviti i glume da se bave.

Kao i mnoge prije nje, godina na izmaku donijela je vječita politička natezanja u kojima nitko ne popušta i nitko ne sluša onoga drugoga kunući se kako drugima ne želi raditi ono što ne bi da mu drugi uradi. I onda sijevnu noževi u leđa.

Pucale su koalicije, pa su se zidale tamo gdje je trebalo uloviti plijen, sipale su se priče o dogovorima pa se opet govorilo o prevarama, udruživale su se snage, razdruživali su se partneri, šaputalo se o promjenama a na sceni je ostalo sve isto. Čak i onda kad su se na nju popeli neki novi likovi. Jer, scena je ipak namijenjena glumcima, a njih imamo na bacanje.

No, na bacanje, ma koliko živjeli kao da nije tako, nemamo vremena. Da samo manji nego što glumimo u svojoj veličini, dokazuje drhtavi kraj godine kad su sve oči uprte u one koji su u dvadesetak sekundi razornog potresa ostali bez svega.

Opet je na naša pleća pala kušnja pa se natežemo u tome tko manje mrzi, ali migrantima ne damo blizu sebe iako su i oni imali nekih svojih dvadesetak sekundi kraja.  

Mogao bi se detaljno secirati svaki sloj društva koji je opet poluproslavio poludandržavnosti gledajući polulikove kako glume da su političari a u stvari su samo dio lanca koji pod krinkom politike, s tuđim imenima na svojim poslovima, ubiru plodove samo za sebe.

U svakom kutku krije se još jedan poraz kojeg ova zemlja, koja jedina ne zna kad će se cijepiti, sebi neće priznati. Preskočili smo porazne izvještaje o korupciji, o tome kako vlast krije od naroda svoje poteze i nabavke, o nevjerojatno lošem obrazovanju, o izmišljenim prosječnim plaćama i dnu na kojem jesmo kad je u pitanju život građana. Preskočili smo, po tko zna koji put, stvarnost i tješili se mumljanjem do hipnoze da je ipak samo do kalendara.

No, godinu ne čine listovi i brojke. Godinu, i ovu i onu ispred nas, čine ljudi. Nova prilika je pred nama. I neka nam je sretno. Nama s nama.