Što je CIA objavila nakon "Oluje" 1995. godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Američka središnja obavještajna služba CIA objavila je jedan od deklasificiranih dokumenata, pod nazivom DCII Interagency Balkan Task Force, kojeg objavljujemo na dan obilježavanja godišnjice hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja. Datum na dokumentu je 16. kolovoza 1995. godine.

Dokument ukazuje da je Milošević bio spreman odreći se ranije zauzetih teritorija unutar Hrvatske, da je bio spreman prepustiti tamošnje srpsko stanovništvo njihovoj sudbini bez ikakvih namjera da im vojno pomogne. Ovaj dokument, također, dokazuje da Hrvatska vlada i oružane snage nisu planirale izvršiti etničko čišćenje u sektorima Jug i Sjever, piše Ivica Puljić s AlJazeere.

Predsjednik Srbije Milošević: Još uvijek na pregovaračkom kolosijeku

Čini se da je srbijanski predsjednik Milošević odlučan pokušati zaključiti sporazumno rješenje, unatoč porazu krajinskih Srba u UN-ovim sektorima Sjever i Jug u Hrvatskoj, te optužbama za izdaju od strane srpskih izbjeglica koje su iz Hrvatske odlazile u Srbiju.

Različita izvješća pokazuju da je Milošević i dalje motiviran željom da prekine sankcije UN-a nametnute njegovom režimu i da iskoristi dogovoreno rješenje za legitimizaciju i zaključavanje preostalih srpskih teritorijalnih dobitaka u Bosni i, možda, u hrvatskom sektoru Istok.

Nastavak napredovanja Hrvatske vojske u Bosnu ili napad na Sektor Istok, međutim, ozbiljno će ograničiti Miloševićeve mogućnosti i, možda, pokrenuti izravnu intervenciju Vojske Jugoslavije (VJ) u sukob.

Ciljevi Beograda

Miloševićeva odluka da ne osporava hrvatsko preuzimanje sektora Sjever i Jug UN-a naseljenih krajiškim Srbima, zajedno s oštrim kritikama Beograda upućenih čelnicima Krajine i bosanskih Srba, ukazuje na to da Milošević pokušava konsolidirati svoju političku kontrolu nad budućom, kompaktnijom velikom Srbijom koja će uključiti dijelove Bosne i, možda, Hrvatske. Milošević vjerojatno nikada nije bio čvrsto spreman kontrolirati sve teritorije koje su Srbi zaokružili u Hrvatskoj i Bosni od 1991. godine.

"Godine 1993. Beograd je bio spreman prepustiti Zagrebu većinu područja Hrvatske pod srpskom okupacijom kako bi osigurao posavski koridor između Srbije i zapadne Bosne".

Miloševićev najvažniji cilj je bio ostati na vlasti. Hrvatsko osvajanje Krajine uklonilo je kod srpskog vođe dilemu obrane udaljenog teritorija pod kontrolom Srba i pružilo mu priliku da eliminira ključne srpske suparnike, posebice vođu bosanskih Srba Karadžića, koji je ometao Miloševićeve napore da postigne dogovoreno rješenje i legitimizira veliku Srbiju; Milošević i drugi srpski čelnici tvrde da je Karadžićevo odbijanje prihvaćanja plana Kontakt skupine, dao Hrvatskoj vremena da uvježba i opremi snage sposobne poraziti krajiške Srbe.

Iako Karadžić ima potporu skupštine bosanskih Srba i drugih tvrdokornih Srba, njegovi dani kao vođe bosanskih Srba vjerojatno su odbrojani. Čak i ako on ostane "predsjednik" bosanskih Srba, stvarna će moć vjerojatno sve više pritjecati vojnom zapovjedniku bosanskih Srba Mladiću, koji je bliži Miloševiću.

Milošević gotovo sigurno gleda na ukidanje sankcija protiv svog režima kao na sastavni dio svojeg održavanja vlasti, posebno u svjetlu gotovo 150.000 krajinskih srpskih izbjeglica koje će opteretiti srbijansko gospodarstvo koje je već u depresiji.

"Milošević će, u najmanju ruku, inzistirati na paketu ublažavanja sankcija u skladu s odredbama koje su navedene u mirovnom paketu izaslanika EU, Carla Bildta".

Još u poziciji za pregovore

Miloševićeva kontrola sigurnosnih službi, većine medija i visokih časnika u VJ osigurava mu kontrolu nad polugama vlasti u Beogradu u doglednoj budućnosti. To mu je omogućilo da izbjegne krivnju za pad Krajine, prebacivši je na krajinsko i vodstvo bosanskih Srba.

"Od hrvatskog preuzimanja Krajine, provladini mediji u Beogradu uporno su tvrdili da je vodstvo krajinskih Srba jednako krivo za krajinski debakl koliko i Zagreb jer nije prihvatilo prvobitni prijedlog Zagreb-4 kojim se Srbima daje ograničena autonomija unutar Hrvatske".

Milošević je, također, za sada ublažio potencijalno eksplozivnu prisutnost velikog broja nezadovoljnih srpskih izbjeglica u Srbiji.

Srpske vlasti relativno su brzo rastjerale izbjeglice

Srpske izbjeglice su prebačene u Vojvodinu, južnu Srbiju i pokrajinu Kosovo, koja je naseljena etničkim Albancima. Prema američkim diplomatskim i drugim izvješćima, srpska policija je zatvorila Beograd, jedino mjesto u Srbiji gdje je izraženo protivljenje režimu, za izbjeglice – uz prijetnju da će ratno sposobne muške izbjeglice poslati na bosanska ratišta kao oblik zastrašivanja.

Čini se da je Milošević, također, u ovom trenutku uspješno zatvorio usta ultranacionalistima. Vođa Bijelih orlova Mirko Jović uhićen je nakon sudjelovanja u prokrajinskim prosvjedima 5. kolovoza, a čini se da je i utjecaj Vojislava Šešelja smanjen.

Beograd podložan izmjeni plana Kontakt grupe

Različita izvješća i Miloševićevo prihvaćanje prethodnih mirovnih planova sugeriraju da bi srbijanski predsjednik pristao na ključne aspekte najnovije američke inicijative i bio spremni vršiti pritisak za prihvaćanje bosanskih Srba. Čini se da Milošević vjeruje da će Mladić biti spremniji od Karadžića za pregovore o nagodbi.

Mladić, za razliku od Karadžića, želi zaključiti pregovaračko rješenje s međunarodnom zajednicom – ili pokrenuti sveobuhvatnu ofenzivu bosanskih Srba kako bi dobili rat – jer vjeruje da snage bosanskih Srba ne mogu unedogled izdržati rat niskog intenziteta koji se vodi u Bosni.

Milošević vjerojatno računa da će poraz snaga krajinskih Srba u Hrvatskoj dovesti Mladića do pitanja koliko dugo može računati na pomoć Beograda ako odluči produžiti rat. Različita izvješća, također, pokazuju da se Mladić oslanja na VJ za ključnu opskrbu svojih snaga.

Milošević je u srpnju bio raspoložen priznati bosanski entitet, ali ne Izetbegovićevu vladu ili Bosnu kao međunarodno priznatu državu, u zamjenu za ublažavanje sankcija.

"Više je oklijevao priznati Hrvatsku, zbog osjećaja srpskih izbjeglica, koji će biti pojačan kolapsom sektora Sjever i Jug i prisutnošću bijesnih hrvatskih srpskih izbjeglica u Srbiji".

Međutim, Miloševićev odgovor na hrvatski napad na sektore Sjever i Jug sugerira da bi on mogao biti sklon eventualnim pregovorima o statusu Srba u Sektoru istok unutar hrvatske države, ponajviše ako dobije trenutačno ukidanje sankcija.

Doista, Milošević bi vjerojatno pristao na pokretanje pregovora na temelju plana Zagreb-4, koji je dopuštao odgođenu provedbu bilo kojeg sporazuma koji je pozivao da krajiški Srbi u sektoru Istok dođu pod hrvatsku vlast.

Došlo se do zida

Teško je utvrditi specifične okolnosti koje bi potaknule veću intervenciju Vojske Jugoslavije (VJ) u sukob, osim velikog hrvatskog napada na sektor Istok. Bivši savezni jugoslovenski ministar vanjskih poslova Jovanović ranije je ovog mjeseca upozorio da Beograd neće stajati po strani ako njegovi vitalni interesi budu ugroženi, ali je propustio definirati te interese.

Snage VJ se mobiliziraju na hrvatsko-srpskoj granici ili blizu Sektora Istok, vjerojatno u svrhu odvraćanja hrvatske ofenzive. Međutim, mogle bi se koristiti i za razmještaj VJ u istočnoj Hrvatskoj ili na posavskom koridoru u sjevernoj Bosni.

Crnogorski predsjednik Bulatović implicirao je 10. kolovoza Amerikancima da bi snage VJ u Crnoj Gori mogle intervenirati kako bi zaustavile napade Hrvatske vojske u blizini Trebinja koji bi mogli izazvati poplave izbjeglica u crnogorsku prijestolnicu Podgoricu.

Prijavljeni hrvatski planovi da okupiraju teritorij koji trenutno drže bosanski Srbi u južnoj Hercegovini do granice s Crnom Gorom bi, također, mogli izazvati odgovor.

Beograd bi sasvim sigurno intervenirao ako snage Hrvatske ili Bosanske vlade zaprijete Banjoj Luci ili presjeku posavski koridor koji povezuje Srbiju sa zapadnom Bosnom.