Što je nama deset malih smrti?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Događa se, nije ništa strašno, a to što smo na Balkanu natjeralo nas je da provjerimo ima li bakterija na površinama. Tako ugrubo zvuči prepričan zaključak liječnika nakon što su, pod pritiskom medija, odlučili priznati da je od početka godine umrlo deset beba. I da, sućut obiteljima.

Da nije bilo pisanja i straha od javnosti, deset smrti bi bilo tretirano kao moderna tipkala na mostarskim semaforima. Bila bi to velika priča, mediji bi bili optuženi za puhanje i poručili bi im da ima većih problema od smrti beba, koje bi, kako kažu doktori, ionako umrle.

Ionako labavo povjerenje kojeg ljudi imaju u ljude u bijelom i ustanovu čije zidove krase plakati o vječitim pauzama i protivljenju korupciji opalo je nakon što se smrt beba svela na mrsku tiskovnu konferenciju. Isti ti ljudi u bolnice moraju donijeti sa sobom malu ljekarnu u zamjenu za liječenje. Isti ti ljudi moraju se ''gledati'' sa sestrama i ostalim osobljem da bi ih netko obišao, dao im čašu vode i obrisao ih papirom i maramicama, koje sami kupe, i provjere infuziju koju su donijeli sa sobom. Isti ti ljudi moraju biti vidoviti,a pa znati što donijeti na koji pregled jer, ako nisu, može vam se dogoditi da vas gologuzog posjednu na najlon od pakiranja nekakvih zavoja (koje je opet neki pacijent kupio) samo zato što niste znali da trebate ponijeti svoju plahtu.

Jer, ako se smrti beba u tako velikom broju i događaju u modernim klinikama, i ako se u njima ne uzimaju brisovi s predmeta na balkanski način, valjda se barem ne mora donositi u bolnicu sve osim kreveta i liječničkih mantila? I još uz sve to govoriti o europskim standardima. Znači li to da ako obolimo možemo popiti otrov jer ćemo ionako umrijeti? Znači li da se, živeći u šupku svijeta u kojem liječnici i gradski oci mogu prozvati medije za pisanje, a njih mediji ne mogu za nerad i bakterije, moramo praviti da bolnica radi kao da je sve u redu? Ako se već moramo praviti da postoje tipkala na modernim semaforima.

Znači li to da će deset obitelji zavijenih u crno zbog glumljenja njihove bjeline prihvatiti jednostavno objašnjenje da bi bebe ionako umrle s bakterijom ili bez nje? Može li se ozbiljna ustanova pred kojom se klanjamo pohvaliti zbunjenim brojanjem koliko je beba bilo zaraženo, koliko je slučajeva s bakterijom, koliko ovo, koliko ono, a da se tek kroz zube provuče informacija da postoji mogućnost da se odjel zatvori?

"Ljudi misle da su djeca ljudi u malom, no to, na žalost, nije tako'', kažu liječnici nakon stotina upitnika. Nažalost, i nije. Tako bi i smrt ''ljudi u velikom'' pokušali učiniti malom. Jer kod nas, kad su u pitanju ljudi u bijelom, i ljudi su manje ljudi. Barem se tako ponašaju kad se želi upozoriti na činjenicu da ni tipkala na njihovim medicinskim semaforima ne rade, kao ni ona što su preglasno obećana.

Naviknuti da je sve klimavo i nečisto, prelazimo preko deset, za neke malih, smrti kao da su još jedna rupa na cesti kojom smo osuđeni broditi. Život u šupku svijeta izlomio nam je glasnice i isisao kičmu, pa samo najglasniji na svjetove u kojima opet za nas nema mjesta.

I dok gledamo kako vijest o bezimenim smrtima iščezava iz rubrika s najčitanijim naslovima, u vrh se opet diže istina da smo sve manje ljudi, bili u bijelom ili ne. Beskičmeni sve manje galamimo za sebe, a sve više za njih. Kao da će dobar koalicijski partner, usklađivanje Izbornog zakona, izborna jedinica ili treći entitet ubiti bakteriju u ustanovi u kojoj se sve sređuje a ništa nije sređeno. Tipkalo naše svijesti da zaslužujemo normalan život zaboravili smo postaviti na stupove svojih svjetala za budućnost i samo smo upalili svjetlo za saginjanje glave.