Što na Humu, to na drumu!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Opet je gorio Hum. Brdo koje dominira razglednicom Mostara tokom vremena toliko je zguljeno i opožareno da njegova ćelavost, čovjek ima dojam, diže ljeti temperaturu u gradu za bar tri stupnja. Hum, onako nasađen na po' grada, isijava i zrači toplinu čak i kad ne gori. Žeže onaj kamen i noću i danju. A, evo, opet je dimilo i vatreni su jezici smrtnim lizom obuhvaćali ono malo preostalog visokog raslinja i gutali onu suhu travu koja je među kamenjem našla malo životnog prostora.

Da cijeli proces bude uzbudljiviji, snimljen je i nepoznat netko (kultni N.N.) kako uredno potpaljuje Hum. Pažljiviji su promatrači odmah zaključili da netko pali brdo, jer je vatra uvijek išla linearno, kao da prati hod čovjeka. Onda su ga škicnuli i kamerom, ali bio je predaleko da bi mu bilo tko prepoznao facu.

N.N. u službi koga?

I kako to obično biva u Mostaru, N.N. će ostati N.N., a mi ostali brzo smo se okanili piromanije vulgaris kao uzročnika paleži i odali se drugim teorijama zavjere – tko i zašto pali Hum? Čuo sam zadnjih dana svakakve teorije o tome zašto je netko odlučio popaliti brdo. Neki su pokušali naći opravdanje za piromana – pa misle da je to palio zbog zmija ili čak komaraca (dodijalo čovjeku!), a neki rekoše da je to zbog vrućine – udarilo čovjeku u glavu, pa „preokrenuo“.

S druge strane, raja puše i na hladno, ubaci u kalkulaciju sve ono što zadnjih godina vidi i čuje u medijima – pa složi neku svoju verziju – „u povjerenju“. Tako su među okrivljenima raznorazne terorističke skupine – od kluba mrzitelja križa do uzgajivača smilja, a između njih smještene su raznorazne varijante zašto bi nekome odgovarao spaljeni Hum. Mnogi vole požar okarakterizirati kao „namjerno zapaljen zbog nečijeg interesa“, ali kakav je interes u pitanju malo tko da zna reći. Jedan mi, ipak, u povjerenju reče da je to namjerno zapaljeno jer slijedi klasična rekonstrukcija. Valjda će umjesto Huma niknuti neki novi stambeno- poslovni kompleks, što li? U današnje vrijeme, ovako uigranom i istreniranom narodu, nije teško isteoretizirati zavjeru i zaboraviti najlogičnija objašnjenja.

A ono što je konstanta - svi se u svojim teorijama pozivaju na jednu nepobitnu činjenicu – vatrogasci nisu htjeli gasiti požar! „Vozim se ja cestom, vatra gori odmah iznad nje, a nitko živ to ne gasi!“, najčešća je varijanta koju čujete, uz dodatak riječi – Sramota!

I zbilja vam dođe da na prvu posumnjate kako tu postoji nešto. Nešto mutno i skriveno. I da vatrogasci zbilja ne žele gasiti, jer ne netko tako rekao. Ali, onda vam iz dubine memorije navru sjećanja na ne tako davne požare na tom istom Humu, pa čak i na neke od prije rata. I u svim tim sjećanjima postoje i vatra i dim i smrad ugaslog zgarišta, ali se slabo sjećate vatrogasaca na požarištu, slabo se sjećate gasitelja u direktnoj borbi s vatrom.

Brdo, brdo, ja ti prd'o!

Nisam siguran točno koje baš godine je to bilo, ali mislim da bijaše 1990., ispravite me ako griješim. Stanovao sam tik uz Hum, razdvajala nas je samo cesta koju sada raskopavaju zbog kolektora – a taj dio Huma tada je imao tada više borova nego danas čitavo brdo. I krenuo je taj veliki požar, čitava ona strana koja je okrenuta na slikama prema Starom mostu, a koja je danas manje – više gola, pretvorila se u veliku plamteću površinu. Uostalom, pogledajte starije slike Starog mosta, strana Huma okrenuta prema Starom gradu je bila pošumljena, a borovi prilično visoki. E, ta situacija se stubokom promijenila prije četvrt stoljeća.

Požar je bio potpomognut vjetrom, kao i uvijek u Mostaru, plameni jezici su lizali u vis, a vrele šišarke su zviždale, udarale u roletne i upadale u balkon. Vatrogasci su, baš kao i danas, pazili samo da vatra ne dođe do kuća, jer Hum, onako strm, slabo pristupačan, divlji, nije bio aktivno gašen, baš kao ni danas. Nisu podignute ni velike zračne snage, nije bilo nikakve velike operacije CZ, ONO i DSZ – i Hum je izgorio k'o šibica. Točnije, ugasila ga je kiša koja je pala u obilnim količinama – i nakon toga je cijeli taj kraj smrdio mjesecima. Pogotovo nakon kiše. A bila su to neka druga vremena, i još uvijek neka druga zemlja. Ona za koju neki i danas vole reći da je bila mnogo organiziranija i savjesnija.

Hoću reći da je Hum zbilja nezgodno brdo. Nasađeno na sred nezgodnog grada. Punog nezgodnih ljudi. U nezgodnom vremenu. I sve skupa se doima raštelovano i jadno. Ali, unatoč svemu, nemojmo misliti da najlogičniji zaključak nije i onaj jedini pravi. Nemojmo uvijek po onoj – što na (H)umu, to na drumu.