'Strah od genocida' kao opravdanje za politiku ekstremizma

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, koja je počela cestovnim barikadama 17. kolovoza 1990. u sjevernom predgrađu Benkovca, pravdala se strahom od genocida nad Srbima, ali je zapravo bila motivirana politikom isključivanja bile kakve mogućnosti zajedništva i suradnje s drugima u Hrvatskoj, ističu povijesna istraživanja.

U temelju te politike nalazila se šovinistička i ekstremistička interpretacija prošlosti, a rezultirala je kriminaliziranom tvorevinom republikom srpskom krajinom koja je završila tragično po sebe i Hrvate koji su živjeli na tome teritoriju, kaže povjesničar Vedran Pavlaković u časopisu Politička misao.

Službenici Stanice javne sigurnosti Benkovac napravili su nakon prvih barikada "službenu zabilješku" u kojoj je jedan od sudionika, Dušan Raić (1940.) iz Benkovačkog Sela, objasnio kako su on i još nekoliko mještana natovarili traktore kamenom ili su ih već imali natovarene, te su ih istresli na cestu kod Kule Atlagića.

"Idemo pregraditi cestu prema Karinu jer iz pravca Obrovca dolaze specijalci", rekli su mještani prema bilješci, u kojoj je Raić izrazio kajanje što je "tako nešto učinio", i odlučnost da "sigurno više to nikada" neće učiniti.

Ekstremistička interpretacija prošlosti

Barikade su objasnili kao otpor hrvatskim specijalcima, u čijem dolasku su vidjeli najavu novog genocida nad Srbima i "ponovno punjenje jama", jer je, po njima, vlast Franje Tuđmana napustila antifašističku ostavštinu i opredijelila se za ustaštvo i genocid nad Srbima.

U članku o simbolima i kulturi sjećanja u republici srpskoj krajini, o čemu se prije malo istraživalo, Pavlaković ističe da su ondje optuživali Tuđmana da je napustio antifašizam, a da su to i sami napravili.

Zapravo, u svim državama nasljednicama bivše Jugoslavije izvršena je revizija povijesti i konstruirana su objašnjenja koja su ideološki bila jednaka komunističkim, ali su im dodali primjese nacionalizma.

U interpretaciji prošlosti klasifikacija otpora i kolaboracije, odnosno antifašizma i fašizma, zamijenjena je diskursom žrtve i agresora koji se nastavlja do danas i tjera sve sudionike u jugoslavenskom sukobu da preuzmu ulogu najveće žrtve jer jedina je alternativa, ako je suditi prema dominantnom javnom diskursu, uloga agresora, ističe Pavlaković.

Fokusirani na traumatične trenutke prošlosti

Pobunjeni lideri paradržave hrvatskih Srba odabrali su oružano rješenje legitimnih društveno-ekonomskih problema Srba u Hrvatskoj i nerazriješenih pitanja iz Drugog svjetskog rata, koja su svakako zaslužila pažnju u razdoblju kada je SFRJ bila suočena s iscrpljujućom ekonomskom krizom i tranzicijom prema demokraciji, kaže se.

No kultura pamćenja RSK-a posve se fokusirala na odabrane traumatične trenutke iz nedavne prošlosti koja je isključivala suživot sa svim ostalim etničkim skupinama. Ona je potpuno okrenula leđa multinacionalnom i antifašističkom naslijeđu zajedničkog partizanskog otpora, te se oslonila na četničko naslijeđe i njemu srodnoj šovinističkoj ideologiji velike Srbije, kaže se u tekstu i dodaje da je rezultirat toga strašan krvavi rat protiv Hrvatske te konačni bijeg više od 150 tisuća hrvatskih Srba nakon sloma RSK-a.

Krajinski Srbi upotrebljavali su diskurs o obrani Jugoslavije od neofašizma i prisvajali partizanska spomen-obilježja "kako bi se mobilizirali protiv uskrslog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata i tražili pomoć od međunarodne zajednice", ali su rehabilitirali fašističke kolaboratore u puno većoj mjeri nego što je to činila Hrvatska, navodi se u tekstu.

Odnos prema komunizmu

Vođe RSK svaki su hrvatski nacionalizam izjednačavali s ustašama, što je bilo u skladu s partizanskim narativima koji su u potpunosti demonizirali nacističke kolaboratore. Međutim, nova paradržava nije htjela imati mnogo toga zajedničkog s diskreditiranom komunističkom prošlošću, ističe Pavlaković.

Istina, raskid s komunističkim simbolizmom u RSK nije bio tako izravan i potpun kao u ostatku Hrvatske, i to iz dva razloga. Prvo, krajinski Srbi bili su pod kontrolom Miloševićeve Socijalističke partije Srbije čiji je režim, stvarajući veliku Srbiju, zadržao fasadu očuvanja socijalističke Jugoslavije.

Drugo, pitanje hoće li RSK biti neovisna republika ili dio velike ujedinjene srpske države, ostalo je nerazjašnjeno do samog trenutka 1995. kada ju je pregazila Hrvatska vojska, navodi se.

Tumačenje hrvatskih simbola

Krajinski Srbi su se protivili hrvatskom grbu "šahovnici" i gledali na nju kao na isključivo ustaški simbol, iako ona potječe iz kasnog 15. stoljeća i bila je središnji dio službenog grba Socijalističke Republike Hrvatske.

Istina, HDZ se u početku koristio hrvatskom zastavom sa šahovnicom koja je počinjala bijelim poljem, koja je kasnije zamijenjena crvenim poljem, no šteta je bila učinjena, naglašava Pavlaković i dodaje da je zbog te dvosmislene upotrebe simbola Srbima bilo lakše vjerovati u “ustašoidnu” prirodu hrvatske vlasti izabrane u svibnju 1990-e.

Istodobno, RSK je usvojila srpsku verziju trobojnice na kojoj se nalazila simbolika kojom se koristila i srpska kvislinška vlada Milana Nedića tijekom Drugog svjetskog rata, ističe se u članku.

Transformacija javnih prostora

Pavlaković objašnjava kako je u sklopu promjena u Hrvatskoj 1990-ih oštećeno ili potpuno uništeno oko 3000 spomenika, kipova i spomen-ploča koji su obilježavali sjećanje na partizanski pokret i antifašizam. Ti spomenici u RSK nisu sistematski uništavani jer je prijelaz s partizanskog na četnički narativ zbog veze s Miloševićevom Socijalističkom partijom trajao dulje, objašnjava.

Kao i u dijelovima Hrvatske koje je kontrolirao Zagreb, gradovi u RSK transformirali su svoje javne prostore, nadijevajući nova imena ulicama i trgovima kao odraz novog identiteta i ideologije krajinskih separatista.

Poseban primjer je Lovas, selo u istočnoj Slavoniji, koje je na obljetnicu stradanja hrvatskog stanovništva u minskom polju, preimenovano u Dušanovo.

Kao primjer još morbidnije memorijalizacije zločina koje su počinile srpske paravojne jedinice, lokalna osnovna škola preimenovana je u “10. oktobra 1991.”, datum kada su izvršeni napadi na civilno stanovništvo, ističe Pavlaković.

Komemorativna kultura

Za RSK komemoracija u Jasenovcu bio je jedan od najvažnijih kalendarskih rituala pomoću kojeg se dokazivala legitimnost vlade i inzistiralo na nemogućnosti suživota Srba i Hrvata. Paradržava je smatrala da Jasenovac treba služiti isključivo kao simbol srpske viktimizacije. Milan Martić izjavio je da je “Jasenovac sigurno najveći srpski grad smrti” te dokaz da Srbi i Hrvati više nikada ne mogu živjeti u istoj državi.

No, srpske snage okupirale su Spomen-područje Jasenovac 1991. i uništile muzejski kompleks, a dokumente i ostale izložbene materijale prenijele u Bosnu i Hercegovinu, ističe se u članku u Političkoj misli.

Tragedija Drugog svjetskog rata zaslužuje biti upamćena, ali ona ne može služiti kao temelj održive budućnosti u regiji. Svi narodi bivše Jugoslavije doživjeli su povijesne traume, često stradavajući od ruke svojih susjeda. Ali uvijek je bilo primjera suradnje, čak i u najmračnijim trenucima masovnog nasilja, ističe Pavlaković i zaključuje da je, suprotno od toga, politika krajinskih Srba uhvaćena u klopku morbidnih narativa, što je vodilo do katastrofalnih stradanja.