Svi procesi protiv ratnog profiterstva propadaju: Slučaj Jelavić ide u zastaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kriminal iz sfere ratnoga profiterstva i privatizacije u Hrvatskoj ipak zastarijeva. Nakon što je Ustavni sud prije dvije godine u svojoj odluci u slučaju Ive Sanadera zaključio kako su izmijenjene odredbe Ustava iz 2010. godine, prema kojima kaznena djela iz sfere pretvorbe i privatizacije ne zastarijevaju - zapravo protuustavne, sada je presedansku odluku po pitanju nezastarijevanja donio i Vrhovni sud RH, a u predmetu koji se pred Županijskim sudom u Splitu vodi protiv bivšega predsjednika HDZ-a BiH Ante Jelavića za zloporabe iz 1996. godine.

Ova odluka Vrhovnoga suda, koliko je uspio doznati Jutarnji list, prva je u kojoj se najviša sudska instanca očitovala o odredbama o nezastarijevanju, a po svojemu sadržaju zapravo daje identično tumačenje kao i ranija odluka Ustavnoga suda. Prema tim odlukama, ako je slučaj već zastario do 2010., kada je izmijenjen Ustav - ne može biti retroaktivno “izvučen” iz zastare.

Budući da se odredba o nezastarijevanju odnosila na razdoblje do mirne reintegracije Podunavlja 1997., a rok za pokretanje kaznenog postupka svih kaznenih djela koje je poznavao tadašnji Kazneni zakon je najviše 10 godina, iz odluke Ustavnoga suda i sada Vrhovnoga suda proizlazi slijedeće: ako postupak nije pokrenut već prije 2007., djelo je u zastari.

Dakle prema ovoj odluci sasvim je izvjesno da bi u zastari mogao završiti postupak protiv Georga Gavrilovića, gdje je istraga pokrenuta u studenome 2014. godine, a možda i slučaj Hypo protiv Ive Sanadera gdje je istraga otvorena u ožujku 2011.

Ova odluka Vrhovnoga suda o pitanju nezastarijevanja, a koja je donesena prije tek 10-ak dana, odnosi se na predmet u kojemu se Anti Jelaviću u Splitu sudi zbog optužbi da je 1996. kao pomoćnik ministra obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne donio odluku da se novcem hrvatskog Ministarstva obrane u Splitu kupi stan Ivici Rajiću, kasnije haaškom osuđeniku zbog zločina u srednjoj Bosni.

Splitski Županijski sud donio je odluku prema kojoj je obustavio postupak protiv Jelavića zbog zastare, premda je Jelavić optužen na temelju odredbi o nezastarijevanju zločina ratnoga profiterstva. USKOK je na ovu odluku podnio žalbu Vrhovnom sudu, tako da se pitanje (ne)zastarijevanja prvi put našlo i pred najvišim redovnim sudom u državi.

Premda je Vrhovni sud usvojio žalbu USKOK-a te ukinuo ovu odluku splitskoga suda, način na koji je to obrazložio zapravo nedvosmisleno potvrđuje da je i Vrhovni sud na istoj liniji razmišljanja kao i Ustavni u pitanju nezastarijevanja u slučajevima privatizacije i ratnoga profiterstva.

Naime, Vrhovni sud u svojoj odluci upućuje splitski Županijski sud da je preuranjeno zaključio da je slučaj u zastari jer nije provjerio jesu li, ranije u BiH, protiv Jelavića pokretane istražne radnje, koje bi prekinule relativnu zastaru, odnosno zastaru pokretanja kaznenoga postupka.

Dakle Vrhovni sud ne odbacuje a priori mogućnost zastare jer je djelo iz sfere ratnoga profiterstva, već ostavlja mogućnost da je relativna zastara već nastupila.

Naime, zagrebački Županijski sud je pak potvrđujući optužnicu protiv Gavrilovića zaključio kako se ne može ispitivati mogućnost relativne zastare već samo apsolutne, a ona nije bila nastupila prije 2010. godine. “Vrijede” li odredbe o nezastarijevanju ratnoga profiterstva ili ne, pitanje je koje je podijelilo hrvatsku stručnu javnost nakon odluke Ustavnoga suda od prije dvije godine koje je de facto odredbe o nezastarijevanju proglasilo neustavnim.

Dok je dio stručne javnosti smatrao kako se u odluci decidirano navodi da odredbe o nezastarijevanju ne vrijede, dio je bio prilično rezerviran prema odluci Ustavnoga suda, smatrajući kako ona ne može biti iznad odredbi Ustava koje je Sabor izglasao dvotrećinskom većinom te Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije.

Ta, pravno-autistična atmosfera, trajala je pune dvije godine u kojima je državno odvjetništvo i dalje pokretalo predmete prema osporenim odredbama, a bez da je itko zapravo dobio bilo kakvo konkretno mišljenje o tome ima li progon po tim odredbama bilo kakvoga smisla. Bivši predsjednik države dr. Ivo Josipović, inače jedan od inicijatora izmjena Ustava 2010. po kojemu kriminal iz privatizacije ne zastarijeva, u više je navrata kritizirao odluku Ustavnoga suda tvrdeći kako se u njoj krivo tumači praksa Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu, a njegov stav dijelilo je i Državno odvjetništvo.

U izvješću glavnoga državnoga odvjetnika za 2016. godinu navodi se kako zbog odluke Ustavnoga suda među ostalim izostaje uspješnost u dosad pokrenutim postupcima te da “nije izgledno da će daljnjim protekom vremena biti opravdano očekivati značajnije pozitivne pomake i rezultate u procesuiranju ovakvih djela kakvi su se predviđali i očekivali prilikom donošenja Zakona o nezastarijevanju”.

U istome izvješću se navodi kako “preostaje za vidjeti kakav će stav o ovoj problematici zauzeti Vrhovni sud”. Sada kada imamo prvu takvu odluku Vrhovnoga suda evidentno je da ona neće ići na ruku tužiteljima, te da bi ideje o progonu kriminala iz razdoblja rata i privatizacije mogle uskoro otići u povijest.

Također je evidentno da je, premda je Zakon o nezastarijevanju ratnoga profiterstva u Hrvatskoj dobio načelnu bezrezervnu podršku svih političkih struja, nakon što se taj zakon našao na udaru kritika Ustavnoga suda, bilo kakva politička inicijativa i realna podrška da se ovaj problem raščisti i riješi - izostala.