Svi smo mi odnekud šljegli!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tko od nas nije spavao na satu povijesti (a kunem se da mnogi jesu) i tko nije smatrao taj predmet nepotrebnim u svom životu (i tu se kunem da mnogi jesu) danas nije začuđen valom migranata i izbjeglica koji zapljuskuje europski kontinent. On zna i da ta Majka Europa nije nikad bila monolitna tvorevina od davnina, niti je bila svuda kolijevka demokracije, nego je zapravo nastala milenijskim migracijama i komešanjem i miješanjem. I zna  da je sve ono čime se ona diči danas u svojoj različitosti, zapravo rezultat krvi, znoja i suza kroz ratove i stradanja. I da  sve ono što ona danas jest zapravo duguje slijedu kompleksnih migracija, koje su bile nezaustavljive poput vode koja nahrupi iz šupljeg bojlera.

Baš kao u onoj Bajaginoj pjesmi…

Stara Europa danas se ponaša poput Rimljana koji su dugo godina čačkali barbarske narode, pokoravali sve na što bi naišli, palili im sela, odvodili žene i djecu, ubirali im ljetinu, a onda kada se najednom ta sila barbarskih plemena našla nadmoćnom u odnosu na dekadentni i u unutarnjim nesuglasicama onemoćali Rim, ništa ih više nije moglo zaustaviti. Čak ni Hadrijanov zid, koji je stotinjak godina nakon Krista podignut negdje u Britaniji, ne bi li se Rim gore obranio od najezde Gorštaka, nije ispunio zadaću.

Ni ostali zidovi, ni lanci utvrda, od Galije do Dacije nisu uspjevali zadržati migracije iz hladnih i za život nepogodnih krajeva na topli mediteranski jug. Upadali su barbari sa svih strana, rušili civilizaciju i najavljivali sudnji dan, barem kako je to izgledalo iz rimske perspektive. Ah, ti pogani barbari sa Sjevera, vratili su Imperiji milo za drago. Imperiji koja je godinama bujala i rasla na njihov račun, svi ti garibi i robovi na kraju su zadali konačan udarac. I to je bio kraj svijeta iz rimske perspektive, ali mi znamo danas da je  tu  zapravo bio početak onoga što zovemo Novom Europom i našom civilizacijom I da je tu bio početak novog Rima. Na kraju krajeva, mi smo bili ti barbari i mi smo danas ta Europa.

Pomakni se, da se mogu okrenut'!

I prije Rima i nakon Rima, povijest Europe je povijest velikih migracija. Ali, Rim je prametar kako je svaka obrana od migracije uzaludna. I ti vajni Mađari koji danas bodljikavom žicom brane  svoj grunt upali su na njega u ona davna vremena poput furije iz azijskih stepa. Atila Bič Božji bio je, vjerujem,  grozan poput ISIL-a danas, jer ne bih se kladio da mu je nadimak pripao tek tako. Baš kao što su grozni bili svi ti Normani, Angli, Sasi, Kelti, Goti, Avari, sva silna germanska plemena, koja su rušila sve pred sobom, palila, pljačkala, silovala…

Sva znana i neznana plemenska raja kojoj više ni imena ne pamtimo utopila je svoje gene u ovu današnju Europu. I o nama Slavenima se baš nema što lijepo reći. Nismo ni mi bili baš hipičija koja je čitav dan ležala u travi i mirisala cvijeće. O ne, imali smo posebno brutalnu crtu i plašili su nas se. Upadali smo u tuđe kako nam se prohtjelo. Na kraju krajeva, da nismo bili tako opasni kao da bi se dočepali ovako lijepog komada zemlje. Kao da bi Hrvate, da nisu bili brutalni i krvoločni, netko tek tako pustio na Jadran! Uzeli smo, oteli smo, rastjerali smo, likvidirali ili asimilirali.  Kao što nisu ni Turci donosili samo svilu i kadifu, tako nijedan narod nije upadao tek tako dobronamjeran i nenaoružan.

I velike religije su migranti!

Migracije nisu stale ni u novije doba, gurani ratovima i neposrednom opasnošću, ali i ekonomskim i vjerskim razlozima (svega je tu bilo!), po Europi su šarali i preseljavali manje – više svi. Od Židova do Nijemaca, od Iraca do Srba, od Šveđana do Hrvata, od Turaka do Armenaca. Nema naroda koji nije prešao tamo gdje je bio neki drugi narod, i to više puta! Neki su to radili svjesno i s oružjem u rukama, a neki poput Sirijaca danas – tražeći novo parče neba i zemlje, gologuzi, s lovom utaknutom u stražnjicu i nadom u bolje sutra. Da nije bilo migracije ne bi bilo ni Amerike. Da nije bilo migracije ne bi bilo ni napretka. Ne bi bilo matematike, kuhinje i kulture kakvu poznajemo. Sva naša slavna povijest povijest je migracija i temelj zapadne civilizacije je jednako u migracijama kao i u antičkom idealu demokracije. A da ne zaboravimo da su sve velike religije, od judaizma, preko kršćanstva, pa sve do islama zapravo emigrirale u Europu! Nijedna nije tu nastala! Nijedna nije tu od pamtivjeka!

Užas je naša furka…

Što zapravo hoću reći – mi smo svi migranti i izbjeglice u svom genetskom kodu. Mi smo svi odnekud došli, mi smo svi odnekud „sašli“.  Svi smo se mi nekad nekome „usrali u ćeif“. Ne treba nam, na kraju krajeva, bolji dokaz od naših regionalnih migracija, u kojima su neki na traktoru, a neki tek s dvije kese otišli da se više nikad ne vrate, a na njihovo mjesto upali „oslobodioci“. Nije li tako?

Furke na to da smo ovdje od postanka svijeta i da smo postavljeni na ovaj komad zemlje Božjom rukom dokaz su spavanja na satovima povijesti i manjka klikera u glavi. Strah od migracije dokaz je, pak, da se iz povijesti, čak i ako se nije spavalo na satu, nije puno naučilo. A povijest nam kaže kako se nijedna migracija ne može zaustaviti. Ni zidovima ni mačem. Ali nam kaže i da migracija ne znači nužno loše. I istina je da se migracije uvijek boji onaj koji zna da i nije baš toliko bolji, ako i uopće,  od onoga koji stiže.