Svjedočenje ratnika: Nema razlike između mrtvog Srbina, Hrvata ili muslimana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Kad su ranjeni, svi isto krvare, svakoga isto boli i samo majku zovu i spominju žene i djecu. Isto tako, vidio sam i jako puno mrtvih, barem stotinu sam ih okrenuo svojim rukama i, vjerujte, svaki izgleda jadno i tužno i nema razlike između mrtvog Srbina, Hrvata ili muslimana. Svi su tužni da ne mogu biti tužniji'', izjavio je za portal Buka Nesib Subašić iz Zenice, ratni veteran i jedan od sudionike Žive biblioteke koji pred prisutnima priča svoju priču.

U rat je,kaže, krenuo kao dobrovoljac, bez razmišljanja. Iako je imao priliku s obitelji otići u Nizozemsku, ipak je ostao u Bosni i Hercegovini i bio je pripadnik Armije BiH.

Važno je pričati o prošlosti

''Ostao sam i, što je najgore, ostavio sam i svoju obitelj, suprugu i dvije kćerke da sudjeluju u svemu što nam se događalo. Danas se, nakon svega, kajem što sam ostao ovdje. U ratu sam počeo od vojnika, izviđača, diverzanta, pa sam bio u komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika 7. korpusa, a na kraju sam bio i časnik za vezu između Armije BiH, HVO-a i srpske vojske'', rekao je Subašić.

Kaže da se ratnog razdoblja i danas jako dobro sjeća, kao se da jučer sve izdogađalo i upravo ga to boli. Kaže da bi najsretniji bio kad bi postojao doktor koji bi mu izvadio dio mozga u kome su ta sjećanja pohranjena i da nakon toga bude rasterećen ratne prošlosti. Nesib kaže da vrlo često sanja rat i ratne prijatelje i dodaje da su danas svi razočarani i pitaju se zašto smo se morali ubijati.

Nesib Subašić smatra kako je vrlo važo pričati o prošlosti i prisjećati se prošlosti da bismo se na taj način suočili s onim što nam se dogodilo.

Sve tri strane pišu svoju istinu

''Nakon svake Žive biblioteke, ja se osjećam bolje, jer izbacim iz sebe puno toga, a isto tako želim da ljudi na drugoj strani, koji su mi bili protivnici, vide i moju istinu, čuju i moju priču. Ovdje sve tri strane pišu svoju istinu, ali važno je da čujemo jedne, druge i treće i da razmijenimo svoja iskustva. Dogodilo mi se da me pripadnik Vojske RS izgrli i izljubi i kaže da me sluša kao da svoju priču sluša. Na svim stranama, ako su ljudi imalo normalni, isto razmišljaju o ovim stvarima. Ali, s druge strane, ti ljudi, ako nisu uvezani i nisu članovi neke političke stranke, odbačeni su i ne postoje, a takva je situacija i sa mnom'', kaže Subašić.

Ističe kako mlade ljude s kojima je razgovarao zanima je li dobrovoljno pristupio ratu, je li se pokajao zbog svega toga, koji mu je bio najteži trenutak i bi li ponovno uzeo oružje.

Kada je riječ o trenutnom stanju u BiH, Nesib kaže da je situacija vrlo loša i da će biti sve lošija, jer se ne radi ništa da se ta situacija popravi.

Odbijena pomoć za kćerkinu diplomu

''Bogati koji nisu zaslužili svoje bogatstvo sve su bogatiji, a sve većio dio ovog naroda je sve siromašniji. A ne smijemo zaboraviti da i iz kuće puno toga dolazi. Mladi su frustrirani, gledaju svoje roditelje koji im ne mogu omogućiti ni pristojno školovanje, ni odjeću, ni džeparac i naravno da su razočarani. Bojim se da kod omladine postoji stupanj mržnje i sutra bi se bez razmišljanja uhvatili oružja'', kaže Subašić.

Dodao je kako su, nakon svega, njegova osjećanja podijeljena, a priča da je nedavno dobio odbijenicu od Ministarstva za boračka pitanja, kada je tražio novčanu pomoć za nostrifikaciju diplome njegove kćerke, koja je magistrirala likovnu umjetnost u Istanbulu, a ta nostrifikacija košta 1.000 KM.

''U takvim situacijama je normalno da sam razočaran i frustriran. Pitam se zašto moja kćerka nema pravo da se plati ta nostrifikacija? Onda se pitam zašto sam ostao u svemu ovome, zašto nisam otišao u Nizozemsku, jer bismo i moja obitelj i ja bili pošteđeni maltretiranja. Ja ne radim, i ne moram raditi, ali računao sam da bi moje kćerke možda mogle dobiti neku olakšicu u ovoj državi za koju sam ja dobro podmetnuo svoja leđa. Nikakve olakšice ni ja ni moja obitelj nismo imali od kraja rata do danas'', rekao je Nesib.

Spasio pedeset ljudi

Priča da živi u kući bez građevinske dozvole, a Općina mu traži 14.000 KM za prvo i jedino stambeno rješenje. Subašić se prisjeća da je tražio i stipendiju od Ministarstva za boračka pitanja za kćerke dok su mu studirale, ali ni te stipendije nisu dobili, a zadnjih šest godina se privatno liječi s dijagnozom zapušteni postratni traumatski sindrom, koji u stresnim situacijama proradi.

''U trenutku kad nemam posao, kad moje kćerke nemaju nikakvu prednost, ogorčen sam i pitam se zašto sam ostao ovdje i zašto sam sudjelovao u svemu ovome, a s druge strane budem sretan jer znam da sam spasio barem pedeset ljudi u ratu i možda je to bio moj zadatak. Uvijek nekako važem kada razmišljam o tome je li dobro što sam ostao ovdje ili bi možda bilo bolje da sam otišao iz BiH na početku rata'', kaže Nesib.

Kada razmišlja o budućnosti mladih u BiH, Nesib kaže da je ona neizvjesna i da je ogorčen pri pomisli na stanje u državi, a većina njegovih prijatelja dijeli njegova razmišljanja.

''Od države ne dobijam ništa, dobio sam samo jednom određeni novčani iznos za sudjelovanje u ratu, ali nakon toga ništa. Imam 56 godina i premlad sam za mirovinu, nedostaje mi radni staž, jer imam samo 19 godina radnog staža, a tko bi mene sad zaposlio. Ne primaju mlade ljude, a da bi mene primili. Moja supruga radi i to je jedini izvor primanja od kojeg živimo. Ja se snalazim, nešto lagano prodam, nekad nekoga odvezem negdje, pa mi plate, ali apsolutno nigdje sebe ne vidim'', rekao je Subašić.

Njihova imena su psovali

Na kraju razgovora, Subašić je rekao kako je na svim Živim bibliotekama mladim ljudima pričao da je vidio mnogo teško ranjenih.

''Svaki ranjenik u tim trenutcima doziva majku i govori ’joj, majko, boli me’, a nitko ne govori ’joj Alija, joj Slobo, joj Tuđmane’, njihova imena su psovali. Kad su ranjeni, svi isto krvare, svakoga isto boli i samo majku zovu i spominju žene i djecu'', rekao je Subašć za Buku.

Inače, živa biblioteka funkcionira baš kao prava knjižnica, gdje čitatelji dolaze posuditi ''knjigu'' na određeno vrijeme. Postoji jedna razlika – knjige u Živoj biblioteci su ljudi, i knjige i čitatelji imaju priliku da uđu u pravi dijalog. Knjige u Živoj biblioteci su ljudi koji predstavljaju grupe koje su često meta predrasuda i stereotipa, i koji su često žrtve diskriminacije, predrasuda i socijalne ekskluzije. U ovoj knjižnici, knjige ne samo da mogu pričati, već mogu i odgovarati na pitanja čitatelja, kao i da postavljaju pitanja i da uče. Žive biblioteke se organiziraju pod okriljem USAID-ovog projekta PRO-Budućnost.