Tek će nam biti i žao i kasno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zaronjeni u dnevnu politiku i svako malo neka prepucavanja o događajima iz „ćetresneke ili devedesneke“ ne vidimo stvari koje su zbilja ključne za život. U moru tih šarenih laža i mamaca na koje se redovno upecamo ne vidimo apsolutno ništa osim smeća na površini. Kratkovidi smo i energiju trošimo na uvijek iste uzaludne rasprave.

Tako nam promiče i to da nam je MIO-PIO pred kolapsom i da čista matematika kaže da će uskoro doći mjeseci u kojima se neće moći isplatiti mirovine. Već ova posljednja je pokazala da novca nema, da je kasa prazna i da se sporo puni, a godine prolaze i penzionera je sve više, a mladih koji bi svojim radom trebali puniti fondove sve manje i manje.

Matematika ne laže

Čista i okrutna računica kaže da je u ovoj zemlji sve veći nesrazmjer penzionera i onih koji rade i da smo, čini se, prije svih europskih država koje su tu katastrofu najavile za sve već za desetak godina, upravo mi prvi dotakli zid. A kako i nećemo, ako je u pitanjju neki negativan trend, mi smo tu među prvima! I tako, zemlja smo umirovljenika, i civilnih i vojnih, i starijih i onih malo mlađih. Tako možemo nazvati Bosnu i Hercegovinu i odlično je definirati. Da je nazoveš zemljom rada i radnika netko bi ti mogao opaliti tać ili ti umrijeti od smijeha. Jer ovoj zemlji odavno rad ne stanuje u onom kapacitetu u kojem bi trebao. Čitav sustav je držao dok je bilo stranih kredita, dok se krčmilo ono što se moglo krčmiti, a dosad kad je pipa zatvorena, vidimo ono što stvarno jeste – nema para! Džaba ste radili! Džaba ste 40 godina staža nabijali. Mi vam para za penzije nemamo! A uskoro nećemo imati ni za još štošta.

Prošli sam put pisao o zemlji bez plana, o zemlji bez okvira za budućnost. Je li netko ozbiljan u ovoj zemlji ikada radio projekcije o tome može li zemlja sa sve manje proizvodnje, sve manje ekonomije, analogno tome i sve manje uplata u fondove, izdržati u budućnosti sve ono što mora platiti? Između ostalog, može li izdržati umirovljenike? Može li zemlja koja je i 20 godina nakon rata bez ozbiljnog konsenzusa i plana za budućnost plaćati svoje obveze prema ljudima koji su to zaslužili? Može li zemlja koja je nakon rata dobila vojske mladih umirovljenika sa ovakvom ekonomijom tu vojsku održavati? Ne može. Ali, nije se o tome mislilo dok su se pare nekako pretakale, dok su se uzimali krediti i prodavalo što se stiglo. Bilo je važno osigurati glasače da ne popizde, znači osigurati im mirovine, pa kakve god. Po mogućnosti malo pojačati iste pred izbore.

Care, otkud pare?

U međuvremenu je dotjeralo cara do duvara. Nema para. Nema kredita. Nema tko puniti fondove. Odnosno, ima tko, ali ih je malo. Privatnici koji rade u ovoj zemlji stenju pod opterećenjima, javna poduzeća se dijele na ona koja uplaćuju i na ona kojima uplaćuju da bi opstala. Mladost bježi iz ove zemlje, radnika je sve manje. Umirovljenici ostaju i svake godine dolaze novi. Može li to izdržati ova zemlja? Ne može. I neće. Jer nije imala plan, nema plan i pitanje je hoće li ga imati.

Ružno je reći, ali umirovljenici su balast. Jer ovo je ofucan, nakrivljen i nakaradan brod u kojem su umirovljenici postali nepotreban teret. Umjesto da su radni vijek proveli u normalnoj zemlji i i poput svojih vršnjaka sa Zapada pokupili kajmak na kraju radnog vijeka, naši umirovljenici čekaju na crkavicu u redovima na bankama, drhte svaki put gledajući vijesti neće li voditeljica reći kad počinje isplata i hoće li joj ovaj put pobjeći rečenica da je neće nikako biti. Umjesto da uživaju zaslužen odmor i pri tom broje novce, naši umirovljenici ovise o milosti generacije koja ih ne razumije, koja je rasturila njihova poduzeća, rasturila ozbiljnost sustava i pljunula na sve što su radili i gradili. Neki preživljavaju jer su im djeca vani, pa pošalju, neki žive, jer su im djeca u vlasti, neki žive jer su im djeca uspjela nešto pokrenuti i posao ipak ide. A mnogi jedva žive, jer nemaju nikoga, a imali su samo vjeru u sustav. I nijedan od ovih gore primjera ne valja, jer svi umirovljenici u ozbiljnoj državi moraju živjeti od plodova svog minulog rada – od svoje zaslužene mirovine!

I vas će pitati „Gdje ste bili i što ste radili?“

A taj film u ovoj zemlji nećeš gledati. Ovdje su umirovljenici dovedeni na nivo kužnih, ali upornih, na nivo stjenica koje popunjavaju prostor i svaki mjesec traže pare. Ne bi me čudilo da nekome ne padne na pamet da im uz kuvertu s novcima pošalje i antraks. Prije će ovdje to nekome pasti na pamet, nego neko konstruktivno rješenje koje bi zalaufalo gospodarstvo i dovelo stvari u egal. Zapravo, umirovljenici su ogledalo svega onoga što smo i što nismo napravili zadnjih 25 godina. Oni su osobna karta društva koje je funkcioniralo i funkcionira po principu „Drži vodu dok majstori odu“.

I pazite, još ovo sada nije potpuna slika. Prava, kompletna slika naših zadnjih 25 godina ukazati će se onog trenutka kad današnje radno sposobne generacije dođu do 65. Godine. Ako dođu. I kada na vidjelo izađu sve neše anomalije, sve naše nezaposlenosti, sav jad rada na crno, sve godine rada rada za minimalac i svo ovo vrijeme nepoštovanja samih sebe. Kad nam na nos izađu sve godine toleriranja svega navedenog i kada vojska današnjih radno sposobnih dođe u godine kad ovlada nemoć i kad zaboli, na nos će namizaći sve ono što nismo učinili, kroz sve ove godine koje smo proveli zaronjeni u dnevnu politiku i svako malo neka prepucavanja o događajima iz „ćetresneke ili devedesneke“. A nismo vidjeli ono što je zbija trebalo vidjeti.