Tko se u Mostaru mora praviti pametan?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Što se Mostar onda ima potrebu toliko praviti pametan?'', upitao je ravnatelj mostarskog Doma zdravlja Mario Kordić rekavši kako bi građani Mostara trebali staviti masku na lice jer to čine i u Parizu.

No, teško je usporediti Mostar i Pariz po svemu, pogotovo je to teško po ozbiljnosti onih koji upravljaju tim gradovima pa samim time i onima koji poštuju donesena pravila. Mostar nema rješenja ni za jednostavnije stvari, a kako onda očekivati pamet kad su u pitanju stvari oko kojih se lome veći mozgovi od svih naših.

Naime, Pariz je najavio zatvaranje svih barova i stroži zdravstveni protokoli u restoranima. Građani Pariza i još osam gradova ne smiju napuštati svoje domove od 21 sat do 6 ujutro, ali će smjeti vani uz valjani razlog. Škole u Parizu ostaju otvorene, a danju će se i dalje moći putovati između regija. Ništa slično kao u Mostaru.

Vlast koja se obraća

Građanima Pariza njihova vlast se obraća i gradske službe čine sve da se građani osjećaju sigurnije i zaštićenije. U Mostaru to nisu činili ni kad je bilo ''staro normalno'', a kamoli kada se traži da grad živi pod ''novim normalnim''.

Građani Mostara ne pamte kad im se obratio netko iz Grada čije je G sve manje i manje. Još od početka kaosa s virusom korona nad Mostarom visi pitanje što je s povjerenicima Civilne zaštite koji bi trebali biti zaduženi za mostarske kvartove i zakonom propisanu pomoć stanovništvu u ovakvim i sličnim situacijama.

Također, Mostar ne pamti kad su oprane njegove ulice što je jedan od osnovnih temelja higijene, a kamoli da se dezinficiraju javne površine na kojima boravi više ljudi. Dok se sije strah od zaraze i upire prstom u ljude da su glavni krivci za širenje virusa i da je sve na običnom čovjeku, mostarskim se šetačima lijepe za đonove smradovi iscijeđeni iz kontejnera koje nitko ne pere i aljkavo prazni, a oni koji bi trebali prednjačiti u primjerima kako se ponašati to ne čine. Znaju flomasterom napisati ''mjere'' na stepenicama pri ulasku u Gradsku upravu.

Kukanje koje nitko ne vidi

Građanima Pariza sigurno se dijele besplatne maske dok se takva akcija gradskih službi u Mostaru ne pamti. Besplatne, jednokratne maske možete vidjeti, doduše rijetko, u nekim kafićima – iako se tamo ne trebaju nositi jer kako piti kavu s maskom?! – i u nekim kazalištima.

Građani Pariza sigurno mogu na sve liječničke preglede dok se Mostarci još uvijek liječe telefonima, a neki su pregledi osuđeni na privatne ordinacije i u Parizu sigurno nisu privatnici na svoju ruku dezinficirali kvartove i zgrade niti su se ljudi samoorganizirali da preuzmu uloge javnih kuhinja kao što je to bio slučaj u Mostaru. Nisu ni slali sms-ove da pomognu sustav kojeg ionako plaćaju.

Pariški javni prijevoz ne kuka da se ne mogu provoditi preporuke i donesene mjere. Jer mogu. No, nitko u Mostaru nije reagirao na to kad je gradsko javno poduzeće zavapilo da se donesene mjere u autobusima ne mogu poštivati. Valja se sjetiti i zabrane kretanja i ''vađenja'' potvrda da se može kretati u vrijeme kad se to nije smjelo.

I viša razina, županija, koja isto ima problema s komuniciranjem s građanima i logikom u mjerama, nije krila da ima problema na vezi s Mostarom. Negdje je nešto zapelo, ali se opalilo po građanima kao jedinim krivcima. Inspekcije, koje se pokušava prozvati, šute. Policija, koja jedva da ima kapacitete raditi svoj posao, radi inspekcijske nadzore.

Odabrani

Pariz, koji bi nam čini se u nošenju maski trebao biti uzor, ima organiziran način kako boraviti u restoranima i ima jednaka pravila za sve. Mostarske službe, naime, prazne ugostiteljske objekte u kojima zatiče nekoliko ljudi, a ''odabrani'' mogu trpjeti gužvanje i sve je opravdanje u tome što je čija nadležnost.

Pariz ne zatvara škole. Mostarske su poluotvorene. Na djeci se provodi jedina strogoća, koja prestaje kad se izađe iz nedezinficiranih školskih dvorišta pa se može na sve druge aktivnosti bez velikih pompi oko mjera.

Umjesto upiranja prstom u mozgove ljudi koji su isprani na razne načine i umorni od trubljenja o stvarima koje se ne mijenjaju, trebalo bi, dakle, prvo vratiti povjerenje u sustav koji ga je izgubio kad je prestao odgovarati na upite javnosti pa čak i iznositi stvari koje su drugi demantirali.

Mostar se, dakle, ne pravi pametan. Samo je premalo pameti onih koji bi trebali sjesti i donijeti razumne odluke, obratiti se građanima s razine koja nešto odlučuje i ne žmiriti i zazivati Boga u pomoć kao da on ima bilo kakve veze s mjerama koje mozgovi donose. Mjere, pokazali su to sudovi, ionako krše zakone.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.