To što je nekome tamo negdje jednostavno i bezbolno Mostaru je teško

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Ako Mostar, kao možda jedan od najkompliciranijih gradova, može donijeti ovakve odluke, možda i drugi pokažu malo hrabrosti i krenu naprijed'', poručio je mostarski gradonačelnik, Mario Kordić, nakon što je na sjednici Gradskog vijeća usvojena odluka da se izmijene nazivi mostarskih ulica koje od devedesetih, nepromišljeno i plitko, nose nazive po ustaškim dužnosnicima.

Nije Kordić nikada do sada od kad je na čelnoj poziciji u gradu bio ovoliko ljutit i ogorčen kao kad je s govornice u vijećnici očitavao lekciju onima koji su odluku pokušavali sabotirati medijskim podmetanjima i botovima koji su blatili promjene. No, htio to mostarski liječnik ili ne, i on mora igrati u kampanji koja nikada i ne prestaje.

Izgalamljeno povijesnom odlukom umjesto Mile Budaka u ulicu će se vratiti Aleksa Šantić, Vokića i Lorkovića zamijenit će Tin Ujević, Rafaela Bobana fra Ljudevit Lasta, Đuru Spuževića zamijenit će Ismet Ico Voljevica, umjesto Jure Francetića će biti Humska ulica, a Ciglana će zamijeniti ulicu Ive Zelenike.

Nekima izabrana imena možda nisu najsvjetlije rješenje, ali se, eto, povjerenstvo, u kojem su vladajući imali najjači glas, branilo time da su ulice premale da nose imena nekih (mostarskih) velikana i da su napravili povijesni korak. Stranci su im čestitali i poručili kako je napravljena povijesna pravda i ispravljena povijesna nepravda. Oporba je galamila kako su izabrana pogrešna imena, kako su neke veće negativce ostavili na nekim drugim ulicama i kako je napravljena povijesna nepravda nad ženama jer se među šest ulica nije moglo naći barem jedno ime zaslužne žene.

Oporba je zamjerila i kuknjavu vodećih ljudi Grada i Vijeća o tome kako je odluka teška i smetalo joj je dizanje u nebesa pritisaka zamjerivši vladajućima da previše galame o odgovornosti koju su preuzeli i previše naglašavaju pritiske na koje bi, kao oni koji su preuzeli odgovornost vladanja, trebali biti naučeni. Mediji su iskoristili priliku pa su, dok fali velikih tema jer kreatori stvarnosti pomalo bježe na odmore, puhali stvari kako je kome odgovaralo i kako se kome klikalo. Sve oči uprle su se u Mostar. Jedne su se nadale bezglasnoj protokolarnoj stvari, drugi su navijali za političke skandale razmimoilaženja i skidanja zavoja kojima su zakrpljeno odnosi u Gradu.

Naravno, prikriveni kritičari tražili su sve negativno u novim imenima pa je Ujević bio ustaša a franjevac Lasta širitelj ustaških pokliča dok neki drugi nisu bili dovoljno Mostarci.

Nakon uspostave nove mostarske vlasti, oni koji su zasjeli u Vijeće rekli su kako će imena ulica, koja se godinama vješaju o mostarski vrat kao priličan teret i koja se godinama izvlače po potrebi kako bi se oblatio grad i zločincima proglasili svi politički protivnici, nakon jednog strogog pisma, rečeno je da će ove izmjene biti čas posla. Doduše, rečeno je i potpisano i da će novi mostarski Statut biti prvi problem koji će se riješiti pa se on, evo, danas niti ne spominje.

Izmjene su došle i nakon misterioznih i očito dobro promišljenih akcija skrnavljenja partizanskog spomen groblja i krasopisa s užasnim porukama na zidovima pravoslavnog groblja. Time - a to mnogi nazivaju smišljenim provokacijama u Mostaru kojeg treba podgrijati jer kao da se politički uspavao - je proces izmjene ovih imena bio pod još većom lupom nego što li je tehnička stvar pretvorena u tešku politiku zaslužila.

Čas posla pretvorio se u malo duži posao, a cijeli proces iskorišten je za politička natezanja i teška posrtanja omlitavljenog grada koja su gradonačelnika natjerala da održi možda najpolitičkiji govor od kad je na vlasti. Pritom nije izravno spominjao nikakvu politiku niti imena nego je upirao prstom u one nevidljive koji su bockali njega, povjerenstvo i nova imena.

Nije štedio riječi Kordić za one koji su u medijskim natpisima i zdušnim komentarima solili pamet skupljali političke poene poručivši im da su šizofrene, poluprimitivne kukavice i kriminalci. I znao je Kordić na koga misli, i znali su oni koji su ga slušali na koga misli i u tome su mu se priključili svi iz vladajuće trojke u gradu. Tako se nešto što je negdje u nekom normalnom svijetu stvarni čas posla pretvorilo u podmuklu političku priču i pokazalo da u mostarskom ogledalu još uvijek stoji ranjeni odraz.

Pokazao je ovaj proces, i sva prašina oko njega, kako još uvijek postoje oni spremni na čačkanje rana i koji žive od toga da ratne zarasline, bez imalo razmišljanja o posljedicama, ponovno načnu prstima okrenuti prema prošlosti ne misleći koliko će prljavština s njihovih prstiju ponovno zatrovati ranu i političke procese nad Neretvom ponovno pretvoriti u teško političko ratovanje.

To što je nekome tamo negdje jednostavno i bezbolno Mostaru je teško. Sve je u gradu uz neiskorištenu rijeku - od planova za dizanje lista u jesen s pločnika do imena ulice - teška politika, možda i najteža u državi. Sve je na vagama i svaka strana, ma koliko se netko trudio izbrisati strane, mora biti zadovoljna. Pogotovo proračunom.

No, ovo je samo prva epizoda. Najavljeno je, a ta priča prati mostarske ulice od početka, kako će se zatražiti ''skidanja'' još nekih likova za koje se smatra da ne zaslužuju biti na zapuštenim pročeljima mostarskih zgrada. Najavljena je i borba za ravnopravnost spolova na pločama pa su čak u vijećnici razmijenjene knjige o uspješnim ženama čija bi imena mogla nositi ulice. No, mogao je netko u jednom trenutku povući i strip Alana Forda jer se, kao i svaka politika u BiH, tako i mostarska, pretvori u cirkus najglasnijih.

Mnogi su sumnjali da je Mostar, bez obzira što se nekima ne sviđa novi odabir imena, sposoban za promjene. Mnogi su u njemu željeli vidjeti ostatak grada slučaja kao što to on uistinu jest u nekim urbanističkim, komunalnim i upravljačkim logikama. Mnogi su likovali nad gradom trljajući ruke da Grad neće biti sposoban izboriti se s još jednom glupošću iz vlastite prošlosti. Mnogi su željeli da Mostar ostane pano za najplitkije etikete koje se lijepe kolektivima i da se ljepilo fašizama, ustašizama i ostalih idiotizama nikada ne osuši.

No, Mostar je, možda nesvjestan svoje poruke, zadao zadatak svim drugim lokalnim zajednicama da pročešljaju malo svoje adresare. Pogotovo onima koji su najglasniji u etiketama jer i na njihovim pročeljima, ma koliko bilo šminke na njima, ''vise'' imena koja su jednako kao u Mostaru dokaz totalnog promašaja iz prošlosti.

Mostar je, makar za trenutak, izvukao ogledalo iz džepa pogledao se i priznao. Sad je vrijeme da drugi uzmu ogledalo, posude koje knjige, i počiste svoja pročelja i adresare, pogotovo oni koji su bili najglasniji u etiketama. Mostar se, nakon ove ''šminke'', sada mora vratiti stvarnim problemima na ulicama. O njih građani, bez obzira na kojoj adresi žive, najviše zapinju.