Tuđman i Milošević: Otpetljavanje čvora za zapetljavanje BiH

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Današnje elite Hrvatske i Srbije nespremne su riješiti srpsko-hrvatski gordijski čvor, a što je presudno za trajnu stabilizaciju Balkana, ali konačnu riječ u tome ionako će imati Njemačka koja je preuzela vodeću ulogu u Europskoj uniji, piše u utorak ljubljanski dnevnik "Delo".

Ulazak Hrvatske u EU ojačao je hrvatski nacionalizam, dok u Srbiji prevladavaju "povijesno potrošeni koncepti", piše list.

"Hrvatska predsjednica (Kolinda Grabar Kitarović) ima za uzor nekoga tko je hrvatskim snagama naredio konačno rješenje srpskog pitanja, a njezin srbijanski kolega (Tomislav Nikolić) proglasio je Vukovar srpskim gradom, piše komentator Vili Einspieler.

"Oni nisu jamstvo za pomirenje", poručuje.

U opisivanju povijesnih okolnosti što su dovele do današnje nestabilnosti, autor ponegdje rabi grube stereotipe poput "balkanski narodi oduvijek su ubijali i klali" i piše da je u tome prevladao hrvatsko-srpski etnički konflikt praćen etničkim čišćenjem i genocidom.

U prošlosti su taj "gordijski čvor" konfliktnog odnosa pokušali riješiti (prvi hrvatski predsjednik Franjo) Tuđman i (srbijanski Slobodan) Milošević na račun BiH, piše list.

Današnji srpsko-hrvatski odnosi i dalje su nestabilni, ocjenjuje.

Ljubljana želi u tome pomoći kroz tzv. procesa Brdo koji jača regionalnu suradnju, ali time želi ojačati i diplomatsku poziciju Slovenije u regiji, piše komentator.

Kako u Hrvatskoj "nije došlo do stvaranja postkonfliktne elite koja bi se mogla oduprijeti populistima i nacionalistima", a u Srbiji su na vlasti elite koje promiču "povijesno potrošene koncepte" ne može se očekivati smirivanje stanja i političko pomirenje.

Regionalna suradnja zapravo se "samo simulira", ocjenjuje komentator.
Upozorava da bi "Ustaški program koji se zasniva na nepriznavanju drugih naroda na hrvatskom tlu ili četnički projekt koji jedinu mogućnost za bolje odnose vidi u preseljenju i zamjeni srpskog i hrvatskog stanovništva mogli opet uskrsnuti od mrtvih".

Dio odgovornosti snosi i Europska unija koja se nesimetrično širila u tretmanu dviju postjugoslavenskih država, ocjenjuje nadalje.

Ulazak Hrvatske u EU prije nego što je to omogućeno Srbiji bio je "voda na mlin hrvatskog nacionalizma koji se osjeća superiornim u odnosu prema svojim istočnim susjedima".

U tome je ulogu igrao njemački pristup čiji je cilj bio da se Njemačka stvori vodećom regionalnom silom, a Hrvatsku izdvoji iz zapadnog Balkana.

Autor nadalje piše da hrvatski političari obećaju pošten odnos prema Srbiji na putu njezina uključenja u EU, no pokušaji hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu da taj put uvjetuju govore drukčije.

Zaključuje da je to i nevažno jer će ionako Njemačka imati glavnu ulogu u određivanju dinamike pristupa Srbije Europskoj uniji.

"Hrvatska i Srbija još nisu spremne zatvoriti krug svojih sporova i ostat će taoci politike koja živi od konflikata. To da će Hrvatska biti poštena prema Srbiji je prazna fraza. U zadanu odnosu snaga tu je sve u rukama Berlina. A vrijeme će pokazati ima li Njemačka smisao za realnost i za značenje srpsko-hrvatskih odnosa na Balkanu koji su lelujavi, kao svijeća na vjetru", zaključuje Einspieler.