Daj onima koji već imaju
VIDEO | Političarima luksuz, građanima javne kuhinje
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Dok političari sebi povećavaju plaće, Bosna i Hercegovina sve više postaje zemlja bogatih i siromašnih, bez srednjeg staleža. Redovi ispred javnih kuhinja sve su duži, među korisnicima su i radnici s minimalnim plaćama, umirovljenici, umjetnici...
Plaće bh. političara sve su veće, bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji, javlja BHRT.
Poskupljenja
"Zbog poskupljenja brašna, u Javnoj kuhinji nedostaje hrane“, ''Broj korisnika javnih kuhinja utrostručen'', vijesti su koje posljednjih godina sve češće pune naslovnice.
S druge strane su i one o povećanjima paušala vijećnicima, zastupnicima, veće plaće dužnosnicima...Dok se političari bore za primanja i do 8.000 maraka, građani spas traže na kazanima. ''Sredine'' gotovo da da i nema. Zna to najbolje Darinka Šinik, nekada s titulom naljepše Banjalučanke, a danas lijekove na teku kupuje i po hranu dolazi u Kuhinju.
''Kredita sam imala 123 marke, a mirovine 153. Što ću, nemam što jesti, nemam ništa'', ističe.
U banjalučkoj kuhinji dnevno podijele i do 800 obroka, vikendom mnogo više. Pomoć sa lokalnog nivoa, kažu, ne može pokriti potrebe.
Teško pokriti potrebe
Miroslav Subašić, predsjednik Udruge "Mozaik prijateljstva" Banja Luka, kaže: ''Ne prati to ni rast cijena ni rast korisnika. Ono što mi dobijemo danas sa tim podijeliti hranu ili nahraniti ljude je jako, jako teško''.
A o još većem apsurdu svjedoči Dječija javna kuhinja u Lukavcu. Bez marke iz proračuna sa bilo kojeg nivoa vlasti, sa apelima koje vlasti ne čuju, hranu osiguravaju isključivo donacijama, a broj korisnika je sa 80 povećan na gotovo četiri stotine. Više od stotinu građana je na čekanju. Među korisnicima je Kada Mehmedović, koja ima bolesnu kćerku. Sa minimalnim primanjima je, kaže, prinuđena da bira hoće li kupiti lijekove ili hranu. Oboje ne može priuštiti.
''Moraju se platiti dadžbine, lijekovi mnogi, po nesreći imam kćerku koja ima paralizu, i ona ima nešto minimalno, ne možemo nikako'', navodi.
''Imam kredit i onda ne mogu da živim od mirovine, dolazim na Kuhinju'', kaže Hasnija Kudumović.
Jasmin Garagić, volonter u Dječjoj javnoj kuhinji u Lukavcu, navodi: ''Iako smo pokušavali u posljednje vrijeme ostvariti neke kontakte, razloge ne znamo, ali nema pomaka. I dalje se financiramo isključivo od humanih pojedinaca, tvrtki, poduzeća koja su društveno odgovorna'', dodaje.
I dok jaz između bogatih i siromašnih sve više raste, postavlja se pitanje, hoćemo li na kraju svi završiti na kazanima, dok političari razmišljaju kako potrošiti visoke plaće koje im upravo građani osiguravaju?
