Vojislav Šešelj: Od zagrebačkog filozofa do haaškog zatvora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Haški sud će 31. ožujka u odsutnosti izreći presudu Šešelju za ratne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH od 1991. do 1993.

Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu svoje stranke, prije tjedan dana, pred nekoliko tisuća pristaša koji su se okupili u središtu Beograda ocijenio da je “presuda Karadžiću presuda cijelom srpskom narodu, srpskoj povijesti i naciji“, rekavši da je “Haaški sud lažni sud koji za sve sukobe na Balkanu krivi samo Srbe” .

Vojislav Šešelj (Sarajevo, 11. listopada 1954.), srpski je političar, ratni ideolog, predsjednik Srpske radikalne stranke i četnički vojvoda.

Zagrebački filozof

Nakon što je 1976. godine diplomirao i već sljedeće godine magistrirao (na temu "Marksistički koncept naoružanog naroda") na Sveučilištu u Sarajevu, u studenome 1979. godine doktorirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu s disertacijom "Politička suština militarizma i fašizma". Kako je već sa 17 godina postao članom Saveza komunista, mogao je na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Sarajevu raditi kao asistent profesora na predmetu "Teorija o ratu" (1981.-1984.)

Političku karijeru započeo je ranih 1980-ih godina kao disident, tj. oporba komunističkom režimu. U to vrijeme bio je primljen u Društvo filozofa i sociologa SR Hrvatske u Zagrebu. Tada je (1984.) uhićen i osuđen na osam godina zatvora. Branitelj mu je bio hrvatski odvjetnik i kasniji predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks. Kazna mu je smanjena pa je 1986. godine izašao na slobodu i otišao u Beograd. Dok se nalazio u Srbiji nastupao je s krajnje desnih, antikomunističkih i nacionalističkih pozicija. Godine 1989., od četničkoga zapovjednika iz Drugoga svjetskog rata Momčila Đujića, Vojislavu Šešelju dodijeljen je naslov četničkoga vojvode, taj mu je naslov bio oduzet nakon rata zbog političkog paktiranja s ljevičarskom Socijalističkom partijom Srbije Slobodana Miloševića. Iste te 1989. godine u Münchenu održao je govor u kojemu je predložio premještanje glavnog grada SR Srbije i SFRJ na Kosovo s ciljem ponovnog posrbljenja te tadašnje pokrajine.

Kumovi se posvađali, stranka se raspala

Zajedno sa svojim kumom Vukom Draškovićem, 1989. godine, Šešelj je osnovao stranku pod imenom Srpska narodna obnova. Međutim, kumovi su se uskoro posvađali pa se i stranka raspala. Naredne 1990. godine, Šešelj je pokušao osnovati Srpski četnički pokret koji je ubrzo zabranjen. Tako je i sam Šešelj vrlo brzo uhićen, a 9. prosinca te godine (na prvim višestranačkim izborima u Srbiji) bio je jednim od predsjedničkih kandidata i osvojio je blizu sto tisuća glasova.

Dana 23. veljače 1991. godine Šešelj je osnovao Srpsku radikalnu stranku. Sredinom iste godine, uspio je ući u Skupštinu Srbije ispred izborne jedinice Rakovica: njegov politički program tada je, a i kasnije, bio nedvosmisleno velikosrpski.

Svoj ratni pohod na Hrvatsku počeo je porukama o "budućoj zapadnoj granici Velike Srbije" na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica. Nakon govora, djelovao je po mitinzima, gdje je sudjelovao u podstrekivanju mjesnih hrvatskih Srba na rat i mržnju prema Hrvatima. Tako je na mitingu u Baranji, u Jagodnjaku, govorio "svakog tko kaže da to nije srpska zemlja treba ubiti kao kera". U Srijemskoj Kamenici se angažirao u istjerivanju medicinskog osoblja i pacijenata hrvatske nacionalnosti iz tamošnjeg Kliničkog centra (zloglasni upad u vojnoj uniformi).

Bivši čelnik srbijanskog KOS-a, Aleksandar Vasiljević, je Šešeljeve postrojbe označio kao izvršitelje pokolja na Ovčari, koji se dogodio u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Predsjednik Zemuna i poništena pobjeda

Svibnja 1992. godine, na prvim izborima za Skupštinu SR Jugoslavije (koje je srpska oporba bojkotirala), njegova Srpska radikalna stranka osvojila je drugo mjesto i Šešelj je postao jednim od značajnijih političkih faktora u zemlji. Njegovim zalaganjem, oboren je prvi predsjednik Vlade SRJ Milan Panić (prosinca 1992.), a lipnja 1993. godine uspio je 'srušiti' tadašnjeg predsjednika SRJ Dobricu Ćosića. Tako se pokazao kao izuzetno vjeran pomagač srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću. No, rujna te godine, došlo je do raskida suradnje između Miloševića i Šešelja. SRS otkazuje povjerenje Miloševićevoj manjinskoj Vladi Srbije, zbog čega dolazi do izvanrednih parlamentarnih izbora. Radikali tako bilježe pad popularnosti, a tijekom 1994. i 1995. godine Šešelj je dva puta boravio u zatvoru zbog čestih optužbi i napada na Miloševića.

Za predsjednika Općine Zemun izabran je 1996. godine (nakon općinskih izbora) kojeg je pretvorio u švercersku tržnicu. Za njegova mandata počeli su izgoni Hrvata iz stanova. I one koji su ih branili po dužnosti, odvjetnike izgnanih hrvatskih obitelji, šešeljevci su premlaćivali.

U jesen 1997. godine, na izborima za predsjednika Srbije, pobijedio je u drugom krugu kandidata Miloševićevog SPS-a Zorana Lilića ali mu pobjeda nije priznata jer, navodno, nije izašao dovoljan broj glasača na birališta. U prosincu iste godine, na ponovno organiziranim izborima, izgubio je od novog Miloševićevog kandidata, Milana Milutinovića.

Šešeljev zakon o informiranju

Međutim, sve mu to nije smetalo 24. ožujka 1998. godine ući u koalicijsku Vladu Srbije sa Socijalističkom partijom Srbije i Jugoslovenskom levicom. Tada je izabran za potpredsjednika te Vlade, koja je u listopadu te godine donijela zakon o informiranju koji je oštro kažnjavao sve novine koje su pisale protiv Miloševićevog režima.

Nakon što je Milošević u lipnju 1999. godine prihvatio plan Ahtisari-Černomirdin, koji je značio potpuno povlačenje jugoslavenskih i srpskih vojno-policijskih snaga s Kosova, Šešelj je odlučio izaći iz Vlade Srbije. No, vrlo brzo se u Vladu vratio, zbog "nacionalnih interesa". Sve to je, međutim, doprinijelo padu rejtinga radikala.

24. rujna 2000. godine, Šešeljevi radikali uvjerljivo su izgubili na izborima za Skupštinu SR Jugoslavije. Tri mjeseca kasnije, 23. prosinca, na izvanrednim izborima za Skupštinu Srbije, osvojili su svega 23 zastupnička mjesta.

U rujnu 2002. godine, za vrijeme vladavine Zorana Đinđića, Šešelj se kandidirao za predsjednika Srbije i malo popravlja rejting SRS.

Suđenje u Haagu

Zbog aktivnosti tijekom rata na području bivše Jugoslavije od tužiteljstva Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, u siječnju 2003. godine optužen je za počinjena kaznena djela. 24. veljače 2003. godine dragovoljno odlazi u pritvor u Haag.

Optužnica ga tereti za zločine u Hrvatskoj (Voćin, vukovarska bolnica), BiH te za progone i likvidacije Hrvata iz Vojvodine (posebice Srijema; poznati slučaj Hrtkovaca, koje je u svom zatiranju hrvatstva preimenovao u "Srbislavce"), odnosno za ratni zločin i etničko čišćenje.

Suđenje mu je počelo 7. studenoga 2007. godine.

Početkom rujna 2008. godine, razišao se sa svojim najbližim suradnikom i zamjenikom predsjednika SRS, Tomislavom Nikolićem. Šešelj je tražio da radikali glasuju protiv Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Srbije i Europske unije, dok je Nikolić bio da se glasuje za. 6. rujna, Nikolić podnosi ostavku na dužnosti u stranci i najavljuje osnivanje nove, dok ga Šešelj označuje "izdajnikom" i optužuje da su ga "zavrbovale strane obaveštajne službe". Istodobno, Šešelj je ovlastio Dragana Todorovića neka vodi stranku u njegovom odsustvu. Šešelj i dalje ima utjecaja na srpsku političku scenu, a njegova Srpska radikalna stranka je, nakon odlaska Tomislava Nikolića, izgubila dobar dio svojih dotadašnjih birača.

Knjiga od 1.000 stranica

Tijekom pritvora u Haagu Šešelj je objavio mnoštvo knjiga, među kojima je i 1.032 stranice velika knjiga Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije iz 2007. godine. U njoj je tvrdnja kako su svi samozvani Hrvati štokavci zapravo Srbi.

Zbog lošega zdravstvenog stanja (rak debelog crijeva) Haški sud odlučio je pustiti Šešelja na privremenu slobodu. Vratio se u Beograd 12. studenoga 2014. godine.