Volim Marula makar vakog

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Činjenica je da su neki ljudi ružni. Nisu zbog toga manje vrijedni. Evo, primjerice ja. Moja mi je majka priznala da je, kada me rodila, samo sjetno zaključila: "Sine moj, kako li si mi ružan!" I nastavila me svejedno voljeti, sve ove godine.

I dok su me djeca izazivala da sam glavonja, nosonja, da sam čičko-**čko, majka me voljela. A zavoljela me, nešto kasnije, i moja žena. Iako sam ružan, nisam manje vrijedan. Prije naših svatova i moj je punac jednostavno, iskreno, sjetno zaključio: "No, dobro, neke žene vole ružne muškarce!"

(ne)akademska (ne)ljubomora

Opet, činjenica je da Marko Marulić Šime Vidulina ispred Kosače ružan. Ono, izgleda tako da ga jedino majka može voljeti. Teško je vjerovati da bi ga uspio i voljeti bio tko drugi. Ali kako su svojevremeno utvrdili u Appleu, ljudi se naviknu na sve. Tako je i meni srcu prirastao ružni Marko Krnjev... oprostite, Marulić ispred Kosače.

Ružan je, ali je ružniji onako zamotan u plavu ceradu. Ružan je, ali bi Kosača bila ružnija bez njega, a morate priznati da ta zgrada izgleda prilično isluženo i staro, što opet nije ni čudno što joj se sve dogodilo. I najnovija inicijativa da ga se makne je zapravo došla prekasno i neozbiljna je.

Neozbiljna, jer prošlotjedni umjetnički performans nitko nije ni doživio. Prolaznici i ne kontaju što se događa, nema nedvosmislene poruke, a čak i brojni novinari nisu doživjeli taj performans jer je učinjen nekih petnaest minuta ranije nego je najavljeno, kamere je tako dočekala zamotana skulptura, Okovani Marul. Zaletjeli su se domaći umjetnici. Stručni su, to su uporno naglašavali. To prenaglašavanje stručnosti kao detalja koji determinira umjetnički doživljaj Šime Vidulina zvuči kao ljubomora. Samo ljubomoran čovjek može ne primijetiti da je za Vidulinovog ružnog Marka urgirala i sama Vesna Girardi-Jurkić. Samo ljubomoran čovjek može previdjeti da je riječ o međunarodno nagrađivanom kiparu koji je aktivan još od '60-ih godina prošlog stoljeća, što je jednako visoko kotirao onomad, kad su mu se djela zvala Spomenik palim borcima do danas, kada mu se djela zovu Hrvatska ptica, Sveto drvo Maslina, Križni put...

Prodani Marul

Volio bih da mogu cijeniti stručnost u ovom slučaju, ali u zemlji u kojoj su liječnici mahom ministri koječega, to jednostavno gubi svaki smisao. Stručnost je upitna kategorija, treba se izgrađivati konstatno, diploma ništa ne znači. Da znači, ne bi postojala naiva, ne bi, na kraju krajeva ni postojala Žaba-kornjača Sofije Naletilić Penavuše, međunarodno priznate kiparice, amaterke, naivke.

Uostalom, nitko nije potezao pitanje stručnosti u slučaju Parka nobelovaca, gdje Andrić i Prelog izgledaju koliko para-toliko muzike i doslovce su presječeni nekoliko centimetara iznad opasača.
Uostalom, što napraviti sada s Markom Marulićem?! Preseliti ga na manje atraktivnu lokaciju, kažu stručnjaci. Kada je već plaćen, vjerujem, ne skupo koliko zaslužuje Vidulinovo ime, ali ne ni jeftino koliko nama kokuzima javna marka znači. Što je manje atraktivna lokacija uopće?! Nekome u dvorište, u nečije privatno dvorište, da mu ga krasi Ružni Marulić, potencijalna turistička atrakcija nekad Grada Mostara. E to definitivno ne može!

Što bi trebalo učiniti s ružnim Markom?! Ne bi ga bilo loše prodati, znate, postoje ljudi koji vole ružne skulpture. Evo ja, suočen s ljepotom svojeg ružnog lica, naučio sam cijeniti lijepo ružne stvari. Primjerice, Figueres, meni je odlazak u Dalijev muzej kao otići u Meku, u Vatikan. Divna ružna Dalijeva umjetnost. Smrdljiva, iskrivljena, sakrivena, ljepljiva...

Dakle, ako je ružan – prodajmo ga nekome tko ga može priuštiti i tko će ga cijeniti. Novce sponzorirajmo, šta ja znam, Kosači ili Matici hrvatskoj Mostar. Možemo, opet, za te novce kupiti Juditu, ona će sigurno biti ljepša i odgovarat će STRUCI.

A ako ga nećemo prodavati, ako je tek to neukusno, zamijenimo ga. Evo znam naprosto idealnu zamjenu. Stavimo Marulića pored Lučkog mosta i nazovimo ga Lučkim radnikom, a kod Kosače postavimo ružnu Eminu Zlatka Dizdarevića. Jer mislim, doista, u šta si ti gled'o, moj Aleksa!