Zaboravljeni odron - Priča obitelji Imamović iz Ivan Krsta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Mi ne možemo živjeti u našoj kući, nažalost nemamo nikakvu sigurnost da boravimo u njoj, taman da nije nimalo oštećena'', kaže Ćamila Imamović koju smo sa suprugom i kćerkom zatekli u raščišćavanju prostora oko kuće u Ivan Krstu, oštećene tijekom poplava koje su pogodile ovo područje.

Kada se cestom prilazi prvim restoranima stanje u kojem se nalazi područje ispod ceste nije primjetno, no kada se siđe, jedina slika koja je pred očima je potkopan magistralni put, kojim sada svakodnevno prolazi promet.

''Vidite, glavna cesta je potkopana, magistralni put kojim prolaze kamioni i mašine, a iznad nema nikakvog znaka da je opasnost, mi se bojimo da se to auto ili kamion ne prevrnu u dvorište. No sada nitko nije stavio ni znak gore na putu da je cesta opasna, da smo suprug i ja razmišljali da mi postavimo taj znak'', kaže naša sugovornica navodeći da bi bilo dobro da se stavi zaštitna mreža, barem preko odronjenog dijela da u najblažem scenariju zemlja i kamenje opet ne krenu na kuću s prvom kišom.

Dio odrona o kojem se ne priča

Pokazujući fotografije prelijepo uređenog ambijenta i malog raja u kojem su živjeli, Ćamila se prisjetila lijepih trenutaka koje je tu provela s obitelji, te želi znati hoće li tu opet moći imati normalan život.

''Mi bismo se željeli vratiti, ali mora nam netko reći da smo mi sigurni'', kaže Ćamila koja trenutno živi u sestrinoj kući, no to je samo privremeno rješenje.

''Ono što mene najviše boli je što se ovaj dio potpuno zapostavio i od vlasti i od medija i od bilo kakvih posjeta delegacija. O ovom dijelu odrona nitko ne priča, a katastrofalan je kao i onaj na početku Jablanice. Jedino hvala Bogu nije bilo žrtava i zaista nisam htjela govoriti o ovom problemu dok se žrtve nisu pronašle, ipak prioritet je da se žrtve nađu, a kamo sreće da ih nije bilo'', kaže Ćamila, navodeći da je boli to što se osjeća kao da ne živi u ovoj mjesnoj zajednici.

''Ništa se ne radi nažalost, ništa se ne sanira pogotovo je žalosno što nemamo protok informacija, te je loša komunikacija s građanima. Jednostavno svaka neinformacija je dezinformacija, te ne znate radi li se nešto po tom pitanju ili ne. Trebalo se doći do građana i objasniti koji period je taj koji moramo čekati, koliko se moramo snalaziti, jer netko je kod nekog svog, a netko nema ni tog svog'', kaže Ćamila, dodajući kako ljudi ne žele prihvatiti kontejnersko naselje, jer se boje da bi na tome mogli i ostati, kao što je slučaj i u nekim razvijenijim zemljama koje su imale probleme.

''Mi evo nemamo infrastrukturu ni kanalizaciju, uvjetnu vodu, evo ne mogu koristiti wc kada radim oko svoje kuće, da su nam se barem napravile privremene septičke. Odemo u komunalno kažemo da nam je uništena septička, oni kažu nije u našoj nadležnosti sami ste pravili, sada evo ne mogu sama, tad sam morala jer i tad država nije vodila računa o nama'', kaže Ćamila, dodajući da su ona i suprug najveću podršku dobili od susjeda, obitelji i prijatelja, te da se nadležni počevši od općine pa do viših razina nisu sjetili doći.

''Hoćemo li opet biti žrtve?''

Za sada je došla jedna komisija i to ona za procjenu štete ''za voće'' odnosno poljoprivredna komisija.

''Ima puno propusta, što je dovelo do ovoga. A sada se bojim da ćemo opet biti žrtve jer sve je iznad naših glava prilično nesigurno, te u konačnici da ne budemo morali sami sve obnavljati'', dodaje.

''Ovdje se treba država uključiti i stati iznad svega ovoga, toliko je nepravilnosti i nepovjerenja. Tamo je kamenolom donekle kriv i sigurno je doprinio velikom broju žrtava, ali ovdje, ovdje nema kamenoloma. Kriva je država što nema Zakona o šumama, krive su ceste i što se ne pročišćavaju kanali.Evo ovdje ispod prometnice je propust koji je još austrougarska izradila, poslije rata mislim da nikad nije očišćen, a on propusti veliki protok vode'', kaže Ćamila smatrajući to dodatnim uzrokom ovolike nesreće.

''Znamo mi kad se nije smjelo odsjeći ni jedno drvo, a ovo danas... Bilo je i toliko požara a ništa se nije pošumljavalo. Toliko je toga sručeno i došlo ovdje da nema šanse da bi ostali živi'', kaže.

Kobna noć - pomirili smo se i sa smrću

Prisjećajući se kobne noći Ćamila kaže kako ona i njen suprug Ćamil nisu znali što se događa, te da su se u cijelom scenariju pomirili i sa smrću.

''Sve je krenulo direktno na našu kuću. Mi smo imali sreće i ostali živi. Kad je prvi val bujice naletio mi smo mislili da je zemljotres, kad je sve krenulo mi smo krenuli na vrata i odmah smo upali u vodu u hodniku. Nestalo je struje i nismo znali šta se dešava, ja sam rekla mužu diglo nam je krov vjerojatno pa je prokislo, ne nadajući se takvoj opasnosti. Kako je sijevalo i padalo, kaže muž ''ma kakav krov izbilo nam je vrata'', pa je sve što se nalazilo ispred ulazilo u kuću. Imali smo sreće vjerojatno i dragi Bog je htio da ostanemo'', kaže Ćamila, koja misli kako ih je spasio pas i njegov boks iznad kuće, kojeg je bujica donijela do kuće, te razdvojila vodu.

''Imali smo psa koji je bio iznad kuće, u boksu. I bujica je donijela i kompletan boks i psa koji se naslonio na ogradu kuće i taj lim i mreža su zaštitili našu kuću te razdvojili vodu oko naše kuće, a kao što vidite sve oko kuće je potkopano. Kuća je ostala zahvaljujući boksu i psu koji je naslonjen na ogradu cvilio i njega smo spasili i uspjeli uvesti u kuću'', kaže Ćamila dodajući kako su ona i suprug cijelu noć bili u kući i nadali se da će dočekati zoru.

''Cijelo vrijeme smo tu noć bili u kući i čekali smo zoru, popeli se na krevete i molili Boga, šta bude biće; čak smo se bili i sa smrću pomirili. Hvala Bogu ostali smo živi i mislim da svi zajedno, koji smo ostali živi trebamo uprijeti i skupiti snage, jer svi mi imamo pravo na život kvalitetan i dostojan čovjeku'', poručuje Ćamila.