Zakon o radu u zemlji na crno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Još u starom Babilonu netko je izmislio da tjedan treba imati sedam dana jer je sedam planeta. Danas znamo da je takva podjela totalna glupost, a i Sunčev sustav ima osam planeta. Ne postoji nikakav prirodni razlog zašto tjedan ima sedam dana. Isto kao što ne postoji razlog zašto bismo radili pet dana u tom istom tjednu.

Petodnevni radni tjedan nije oduvijek postojao. Kršćani su imali praksu svetkovati nedjelju, no jevreji su svetkovali subotu. Problem je nastao kada su prvi put, u moderno doba, nastale mješovite zajednice kršćana i jevreja. Jedni su tražili da ne rade subotom, jedni da ne rade nedjeljom, a svi su bili uvrijeđeni što su oni drugi nadoknađivali neradni dan kad oni svetkuju. Kompromisno, dogovoren je petodnevni radni tjedan. Iako, kao ni za tjednom koji traje sedam dana, za to ne postoji nikakav zdravorazumski razlog.
Osim važećeg Zakona o radu.

Zakon o radu. Da budem jasniji, nije da mi nemamo zakonski definiranu ovu oblast, nego je toliko izmjena i akata doneseno silom i bez kontrole i usklađivanja s drugim zakonima i podzakonskim aktima i međunarodnim propisima i normama, da se tu više ne zna tko pije, a tko plaća.

Čamberov zakon

Posljednji na udaru je Čamberov Zakon o radu, koji je još u prednacrtu nailazio na ogorčeno neslaganje sindikata, a ni sada, kada više Čamber nije ministar, zakon bolje ne stoji. U Savezu samostalnih sindikata navode da se novim Zakonom o radu želi ukinuti institut kolektivnog ugovora, institut ugovora na neodređeno vrijeme, da se želi umanjiti minimalna plaća mlađim zaposlenicima i brojne slične stavke dokidanja radničkih prava. Isto kao i ona priča o sedam dana u tjednu i sedam planeta.

Činjenica jest da je MMF zatražio fleksibilizaciju zakonske regulative za poslodavce, ali MMF se kod nas bavi nečim sasvim drugim. Bosna i Hercegovina ima zanimljiv položaj u radnopravnoj problematici. Još u feudalno doba ovdje je devetinu uzimala država, a desetinu crkva, što je zbrojeno, nekih 21%, dok je danas stanje sasvim drukčije. Nameti na plaću nemalo premašuju 40%, što zapravo i stimulira rad na crno. A kada se jednom otvori ova pandorina kutija rada na crno, onda dobijete Bosnu i Hercegovinu – zemlju u kojoj ljudi nemaju radnog vremena, nemaju godišnjeg odmora, nemaju bolovanja...

Inozemnim ulagačima (jer domaći imućnici vjerojatno nisu dovoljno inteligentni da ulažu u rad i proizvodnju) Bosna i Hercegovina nije zanimljiva za ulaganje upravo iz ovog razloga. Što kad nas netko upita, kolika je u vas najniža plaća? Mi možemo zvučati privlačno kada kažemo da je to nekih 155 eura, no kad krenu cifranja s ostalim stavkama plaće, bogatim potencijalnim ulagačima je lakše otići u Kinu, još manje uređenu od Bosne i Hercegovine, i tamo jahati radnika dok ne krepa.
Zašto nam je zapravo nužno donošenje novog Zakona o radu?

Donesi zakon da bi ga mogao mijenjati

U Federaciji BiH na snazi je Zakon o radu iz 1999. godine, koji je mijenjan i dopunjavan još u dva navrata. Dakle, da bi se znalo tko pije i tko plaća, potreban je ganjc novi zakon. Neki kojim će silne budalaštine i nepotrebne rečenice biti izbrisane.

U novom zakonu tako bi bilo predviđeno formiranje ugovora o radu na određeno vrijeme, u maksimalnom trajanju od šest mjeseci i potom minimalnim prekidom rada u trajanju od dodatnih 15 dana. Ovakvi bi se ugovori tretirali poput probnog rada i ta bi stavka u potpunosti bila brisana iz svijesti. Samo se sjetite koliko je vaših poznanika vječno na nekakvim probnim radovima, a nikako da dođu do sigurnog zaposlenja. Pripravnički bi staž istim zakonom bio ograničen na godinu dana, pri čemu bi mladi radnik primao 80% od plaće za isto radno mjesto, a ostala prava kao ostali radnici.

Ovdje se spominje i ključna neistina da bi time bilo omogućeno dodatno smanjivanje minimalca mladim uposlenicima, ali ministar koji bi potpisao takav prijedlog zakona, ujedno bi sebi potpisao i kraj političkog djelovanja. Želim vjerovati da nismo toliko nakaradna država da takve stvari mogu proći. Dakle, nije to ralog za strah.
Pa dobro, koji je onda problem?!

Tko voli radit, o glavi mu radilo

Činjenica je da moramo nečim privući investicije, kada već lopovi-glupani koji su u proteklih dva desetljeća pokrali što se dalo oteti nisu dovoljno sposobni da taj kapital ulože, oplode i oplemene, već sjede na tim svojim parama k'o kokoš na jajima.

Mi moramo žurno dobiti slovo zakona o radu, da bismo mogli vršiti pritisak da se isti i provodi. Ne vidim mnogo spornih odredbi koje bi nas dodatno unazadile, danas kada živimo u zemlji u kojoj prosječna majka djeteta mlađeg od tri godine radi po 12 sati na dan. Rad na crno omogućen zakonom na crno je naš jedini istinski neprijatelj. Kad budemo imali jasan i nedvosmislen zakon, onda ga možemo rušiti i dopunjavati. I tražiti strože inspekcijske kontrole.

Jer, u svakom slučaju već kasnimo. Vani ljudi dokidaju 40-satno radno vrijeme, uvode 32-satno, jer su najnovija istraživanja pokazala da rad četiri dana u tjednu, uz radno vrijeme u blokovima od 90 minuta pa polusatni odmor, daje najveće rezultate, bilo da se radi o kreativnom, uredskom ili pak radu na traci. Poduzeća koja se plaše da bi ovakav sustav ugrozio njihovu konkurentnost na tržištu koje funkcionira u sedmodnevnom tjednu već provode istraživanja paralelnog rada u oba oblika i znate šta se pokazuje – da su ljudi mnogo uspješniji kada rade samo četiri dana u tjednu.

Dajmo više tu zakonsku regulativu, da se možemo baviti uvođenjem četverodnevnog radnog tjedna.