Zamijenimo BiH rezervatom Europske unije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sretnem čovjeka na stubištu. Riječ je o marljivom vojniku stranke, koji na vlastitu štetu sve od sebe daje za imidž središnjice. Mlađi ministar, upućen u pravnu pozadinu onoga što radi, stalno u pokretu, kao navijen, ne može mu čovjek pera odbiti. Nikog još nisam čuo da se požalio na njega.

"Dobar dan, ministre!", velim s osmijehom.

"Dobar dan, mladiću! Kako ste?" učtivo mi odvrati ministar, zavaran mojom salom popunjenom vanjštinom koja me pomlađuje za kojih pet do šest godina.

Pitam ga ima li kakvih vijesti, ostaje li na funkciji i tijekom ovog mandata, a on mi se istog trena krene žaliti. Da nitko od korisnika prava nema zamjerke na njega, do li u stranci mu vlastitoj. I veli, iskoprca li se strujama unutar vlastite stranke, moći će do mirovine ostati na ministarskoj poziciji. Začuđeno ga gledam, nisam očekivao da ću doživjeti da mi se ispovijeda jedan ministar i još pritom da me gleda ravno u oči, onako prodorno, udubljeno, kao da traži neki znak utjehe u njima. Vidno zbunjen nastupom mladog ministra, potapšem ga po ramenu i kažem:
"Ne brinite, nikad jasnije niste pobijedili na izborima, stranka Vam je jača nego ikad, ako sad niste sigurni u svoju fotelju, kad ćete biti?"

Na te riječi, on presvrne očima, dobacujući neutješno:
"Nije meni problem u drugim članovima koalicije, nego u mojoj stranci. Moji mi podapinju!"
Potom se, lagano odmahujući i rukama i glavom, odgega niz hodnik, nabrajajući sebi u njedra.

Visoki standardi

Mislio sam nekih mjesec dana da je to usamljen primjer neusklađenih odnosa unutar pobjedničke stranke koji se, eto, lomi na ovom mladom pregaocu za stranački boljitak. A onda neki dan, u potpuno drugom taboru, stranci s "anamo one obale Neretve" (nisam nikad shvaćao ove odnose snjizi, svizi, odakle sam ja šljego, svi živimo s iste strane Neretve), pričam s drugim ministrom.

Ovaj put riječ je o nešto starijem, iskusnom čovjeku, koji je prošao sve i svašta, ozbiljnom, na momente drskom, ali razumnom i prilično poduzetnom čovjeku. Čak i kad se u protekle četiri godine nisam slagao s njime, razumio sam njegovo stajalište i bio sam svjestan da radi promišljeno, smisleno i s jasnim ciljem. A to je nešto što je pohvalno u politici.

I čovjek mi se jednako požali da nije siguran u svoj položaj na ministarskoj poziciji, unatoč činjenici da mu stvarno nema tko što ozbiljno prigovoriti. Plaće u njegovom resoru su bile uredne, redovite, institucijama koje su se godinama borile za rješavanje pravnog statusa ostvario je kakav-takav start, minimalni standard ispod kojeg više nitko neće smjeti, u našim uvjetima, osigurao je minimum prava koji dalje sami moraju nadograđivati.

Kao i onom mlađem, i ovom njegova vlastita stranka ometa daljnji uspješan rad. Ne protivnici, zbog neke nacionalne netrpeljivosti, nego njegove stranačke kolege, oni koji beru lovorike njegovog marljivog rada.

Ne može više ovako

I tako, razmišljam o njima dvojici već nekoliko dana. Baš dok je i bila ova strka oko Klixovaca i afere papak. Zapravo, ova "afera" ne bi ni bila afera da nije netko unutar stranke snimao razgovor. Na sve tri strane, dakle, isto – unutarstranačka netrpeljivost. Mala bara, a puno krokodila.

Nevjerojatno je da nikad nismo nakon izbora, kad su ono bili, nekad lani, jel da, nikad nismo imali jasniju sliku pobjednika, širokog foruma ljudi koji trebaju sjesti i konačno odvesti Bosnu i Hercegovinu u to neko bolje sutra. Dosad su uvijek bile neke nacionalne blokade, interesi, majorizacije, minorizacije... Ove godine nešto sasvim novo. Zaključujem da vlast, evo primjerice u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, po prvi put u desetljeću, ne možemo imati zbog razmirica unutar istog nacionalnog i čak stranačkog bloka. Ili kako naš(i) narod(i) kaže/u: o sebi se zabavio.

Nema nam druge, nego u rezervat

Mislim da smo ovim posljednjim razvojem događaja napokon doživjeli apsurd. Implementaciji izbornih rezultata suprotstavljena je upravo implementacija izbornih rezultata. Stoga odgovorno tvrdim da smo svih ovih posljednjih dvadeset godina svi skupa pogriješili. I Amerika i Rusija i Europska unija, i unitaristi i secesionisti i federalisti. Državni aparat Bosne i Hercegovine treba u potpunosti rasformirati i zamijeniti Upravom Nacionalnog rezervata Europske unije.

Prvo, Međunarodna zajednica napokon će ispuniti svoju misiju u BiH – postat ćemo protektorat i de facto i de iure. Drugo, domaći će političari napokon ispuniti svoju misiju – da se nešto kao kofol pitaju, a da nemaju odgovornost; postat će obična administracija rezervata. A treće, i ovaj će endemski tronarod plus ostali doživjeti emancipaciju – kao domorodci, bit ćemo zaštićeniji od međeda (bar od međeda u Yellowstoneu, jer znamo svi da ovaj domaći mrki medo zna završiti sa sjekirom u glavi ili gumom zarobljen, udavljen u Miljackoj). Stoga, dobrodošli u rezervat BiH! Odsad ima svi da živimo bolje! Evo od ovog momenta. E'o sad!