Zapis o raji i politici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Političari u nas ne ulaze u vlast da bi vama osigurali bolju budućnost, nego da bi je osigurali sebi i svojim bližnjima. Vama ako što ostane, ostane. No, u nas iza političara rijetko što ostane. Kuda prođu, baš kao skakavci, tu više trava ne raste. Sve ogule. Ono što ostane, ogule sitni trgovci metalima, za krupne trgovce metalima. Koje ponekad zovemo lopovima. Kao i političare.

Učili smo u školi da priroda se obnavlja. Suhe grane opet će baciti pupoljke, trava će i nakon najveće kataklizme opet narasti. Nakon kiše uvijek dolazi sunce. Samo kod nas s njima dolaze i političari u drugom, čak i trećem mandatu. Uzalud teorija o travi koja ponovo niče i listovima koji se opet zelene, kad skakavci opet navale.

Često se u politici stvari vole izjednačiti s prirodom da bi se, pogotovo u predizbornoj kampanji, objasnilo biračima da nailazi opet ljepše doba, zelenilo, sunce i buđenje. Problem je u tome što birači vjeruju u ono što političari sanjaju. Za sebe.

Po definiciji, politika u onom najširem smislu, označava aktivnost kroz koju ljudi stvaraju, čuvaju, provode ili mijenjaju pravila po kojima žive. Čudi li vas onda da političarima malo tko išta može? Oni su ti koji nameću pravila. Ako im se neko pravilo ne sviđa, samo ga označe kao atavizam bivše politike – i preprave ga po svojoj mjeri!

Ako pritom mislite da će nametnuti pravilo zato jer bi to vama odgovaralo, nadu ostavite odmah na ulasku. Osnovno mjerilo za stvaranje pravila su oni i njihovi najbliži. Pod najbližima pritom ne mislim samo na rodbinu, nego na one koji političaru pomažu i koji pomažu političarima. To su oni koji će pomoći gurati gazdino auto, iako će pritom isprljati ruke. Ali su svjesni da nagrada slijedi.

Umazane ruke lako se peru. Danas postoji mnogo kemijskih sredstava za lako čišćenje ruku, ali je papir i dalje najefikasniji. Pogotovo ako se na njemu napiše što nije ili ako se ostavi malo u stranu, sakrije ispod gomile, gurne u ladicu, malo izmijeni ili ako je na njemu firma ili cifra koja ne odgovara istini.

Tražiti da vam političari osiguraju posao isto je kao da tražite da vam Papa sad i ovdje osigura život vječni. Nada postoji, vi vjerujete da to tako ide, ali sve dok to ne doživite, vi to zapravo nemate. Tako postoje tisuće ljudi s nadom da će im političari osigurati posao i bolju budućnost. Svi stoje u redovima na izborima. I dok je za život vječni još i lako, treba uglavnom samo ispovijedati se, držati čvrstu vjeru i primati sakramente, te tu i tamo dati kakav mali milodar, za posao ovdje je puno teže. Tu prvo slijedi milodar, pa još milodara, pa opet milodar. I tek onda ide vjera.

Posao ne daju političari, nego poduzetnici. Poduzetnik pritom nije onaj koji s političarom dogovori da 100.000 naših zajedničkih maraka ''provuku'' na taj način da jednom odmah pripadne 30 posto, drugom odmah 30 posto, da se dogovoreni posao odradi za 30 posto, a onih preostalih 10 posto da se kasnije utuče u popravak obavljenog posla. S još 30 posto novca iz rebalansiranog proračuna. Jer obično obavljeni poslovi vrlo brzo traže neki popravak.

Poduzetnik nije onaj koji od naših 100 maraka napravi 5 maraka. To je lopov. Poduzetnik je onaj koji sa svojih 5 maraka napravi 100 maraka, pa dadne državi još 50. A takvih je, nažalost, jako malo. I što je najgore, političari će baš takve prve zajahati.

Političari jašu, iako ih nikada nećete vidjeti na konjima. Njihovi konji su ispod haube. Ali, nekad davno dok nije bilo hauba ispod kojih su bile stotine konja, političari su jahali konje. To je bilo doba Kurte i Murte. Jaši jedan, da uzjaše drugi. I tako stalno. Ukrug. Doduše, iako su Kurta i Murta ušli u legendu, i danas žive kroz svoje nasljednike. I jašu li jašu. Sve osim konja. Ukrug.

Političari ne ulaze u vlast da bi hodali kao što i vi hodate, nego da bi jahali. Gledali ste filmove s kaubojima, iz sedla se stvari puno bolje vide. Sve je puno jasnije, onaj koji je na konju vidi bolje od onoga koji je pješak. Zato se nitko ne da maknuti iz sedla. Za onoga koji slučajno padne, a za to se baš treba poklopiti i previše stvari, baš zato se kaže da je ''prdnuo u prašinu''. Drugim riječima – spustio se iz sedla među raju. Onda raja takvog krene šutirati za sve prdeže dok je bio u sedlu, ali to ne mijenja činjenicu da raja nikada ne šutira čovjeka koji je u sedlu. Čak što više, dok je u sedlu, njemu se vjeruje, bez obzira kako drži uzde. Još je veći problem taj što čekajući dok se nekome sedlo ne izmakne, svi vlakovi prođu. A sve zakašnjele vlakove plati ta ista raja.

Tko je, uostalom, kriv raji što im je percepcija prizemna. Onaj odozgo što je u sedlu ili oni sami?