Sudbine
Žive priče u Mostaru: Jedna istina o ratu bez pobjednika
Tekst članka se nastavlja ispod banera
''Moju obitelj, dvoje djece, ženu i majku, ubili su moji prvi susjedi, Srbi'', započeo je Fikret Bačić priču o događaju koji nikada neće zaboraviti, kada je 25. srpnja 1992. godine u mjestu Zecovi kod Prijedora kada je njegova obitelj odvedena u grupi od 32 žena i djece na strijeljanje.
Od njih trideset dvoje, troje djece je preživjelo i oni su danas svjedoci na sudu u Sarajevu protiv osoba koje su prepoznate tu noć odnosno Fikretova dva susjeda.
Fikret koji je tada bio u Njemačkoj, se pobrinuo za svog tada trinaestogodišnjeg rođaka koji je uspio preživjeti pokolj te su njih dvojica danas angažirani u namjeri da pronađu tijela svoje obitelji iako ne nailaze na razumijevanje institucija.
Govori kako ga mnogi pitaju zašto se nije osvetio onima koji su počinili taj strašni zločin, no on odgovara kako se ne želi izjednačavati sa ubojicama. Tvrdi da unatoč svemu ne mrzi nikoga, te kako se mora prijeći preko svega što se desilo i izgraditi zajedničku budućnost.
Žive ljudi – Žive biblioteke
Njihovu i mnoge druge priče su mogli čuti posjetitelji u Nansen dijalog centru u Mostaru u sklopu ''Žive biblioteke'' koju organizira projekt PRO-Budućnost Američke agencije za međunarodni razvoj.
U toj biblioteci knjige su zapravo živi ljudi, pažljivo odabrani iz društvenih grupa prema kojima često vladaju predrasude i negativni stereotipi, a "iznajmljujući" jednu od sedam različitih "knjiga" posjetitelji mogu čuti životnu priču jedne posebne osobe.
"Knjige" s kojima su građani Mostara mogli razgovarati osim Fikreta bili su raseljeno lice, povratnica, sestra poginulog borca, ratni veteran, vjerski službenik i mirovni aktivist, bivši ovisnik te član porodice nestalih.
''Naše knjige su žrtve koje dolaze iz svih naroda, sa svih područja i koji pričaju svoje osobne priče. Ideja je da kroz te priče, kad upoznate čovjeka s imenom i prezimenom, kad osjetite njegovu emociju, imate neku empatiju, onda razinu predrasuda pada ne samo prema tom čovjeku, nego i prema cijeloj populaciji kojoj on pripada'', istaknuo je predstavnik Helsinškog parlamenta građana Aleksandar Žolja.
Potrošeni čovjek
Nesib Subašić iz Zenice, koji za sebe kaže da je "knjiga - ratni vojni veteran, potrošeni čovjek", pričao je mladima o svojoj ulozi u ratu, o svemu onome što je doživio i o razočarenju koje je doživio nakon rata.
''Krenuo sam u rat kao vojnik i završio sam kao kapetan bosanske Armije. Na kraju sam odgurnut kao da ne postojim, kćerke mi i dan danas ne rade sa završenim fakultetima, živimo od ženine plaće, to mi je moja borba dala'', kazao je Subašić.
Naveo je kako ima prijatelje na svim stranama, kako na hrvatskoj, tako i na srpskoj, te dodao kako je ponosan na ta prijateljstva.
''Kad smo ranjeni, sve isto boli, kad krvarimo svi isto krvarimo, kad zaboli svi mater zovemo, ali tad je kasno. Nisu svi bili zločinci i ubojice. Nažalost, svatko priča svoju istinu u ovom ratu bez pobjednika'', zaključio je Subašić.