Dragi, Ilija: Duraković piše Cvitanoviću i prekida suradnju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što su je HDZ 1990 objavio priopćenje u kojem se, između ostalog, bošnjački narod naziva 'novonastalim', a politika iz Sarajeva 'islamističkim hegemonizmom', došlo je do zahtjeva Ćamila Durakovića o prekidu pregovora o zajedničkoj bošnjačko-hrvatskoj listi u entitetu RS.

Kako je navedeno iz Pokreta Odgovor, Durakovića je ovaj događaj nagnao da napiše pismo čelniku ''devedesetke'' Iliji Cvitanoviću, ''nastojeći da pošalje drugačiju poruku i nađe novu priliku za dijalog''.

Pismo prenosimo u cijelost, bez intervencija:



Dragi Ilija,

Sreli smo se par puta, čuli smo se ovih dana, ali ipak imam potrebu da ti napišem nešto. Nemoj ni pomisliti da je ovo pismo provokacija. Ono je moja ispružena ruka pomirenja. U njemu ti želim opisati koliko ja, kao Bošnjak iz Srebrenice, neko ko je preživio genocid i prošao 'Marš smrti', razumijem bol svakog nevinog ubijenog u posljednjem ratu. Hoću da vidiš i da znaš koliko sam kopao po podacima, arhivama i istraživao, koliko mi je stalo bilo da znam istinu o Doljanima, Trusini i Grabovici, isto onako kako sam kopao po dokazima o Koštanoj bolnici, Dretelju, Heliodromu, Gabeli, Ahmićima. Gotovo isto onako, kako sam tragao za odgovorima o Srebrenici i genocidu u istočnoj Bosni.

Mi, povratnici u entitetu Republika Srpska, suočeni smo sa potpunom kataklizmom. Kad kažem mi, mislim i na Bošnjake, i na Hrvate, jer tu podjele nema, mi smo ti koji ne pripadamo blokovima SNSD-a i SZP-a, i zato smo bez posla, zato naša djeca trpe diskriminaciju u obrazovanju, zato moramo biti prezahvalni kad nam lokalna vlast napravi put, a zato nam ga često ni ne napravi, zato nas je šaka zaposlenih u administraciji, javnim institucijama i preduzećima. Ilija, nema nas. Entitet Republika Srpska je prostor jednog monologa, jedne vizije stvarnosti, u njoj se otvoreno slavi Srpska pravoslavna crkva kao „državna“ crkva, obilježavaju se opštinske krsne slave, institucije sasvim otvoreno govore o srpskim interesima, običajima, pravima, identitetu, ignorišući drugog i drugačijeg.

U tom kontekstu sam 2014. godine bio među onima koji su insistirali da „Domovina“ bude multietnička koalicija. Vjerovao sam da nas i Hrvate sjedinjavaju isti strahovi u RS-u, iste želje i isti problemi. HDZ 1990 se tada nije odazvao na pozive, a mi – zagovornici tog procesa smo se izborili da drugo mjesto na kompenzaciji – bude garantovano Hrvatima – kako bi ušli u proces u bili ozbiljnim faktorom. Niste htjeli, imali ste važnija posla u Federaciji, strahovali kako bi to sve 'ispalo' u javnosti. Na kraju je pozicija ostala HSP BiH, jedinoj hrvatskoj stranci u bloku, a sve kasnije znaš kako se izdešavalo. Razmišljam samo, koliko bi veću težinu HDZ 1990 imao da je tada pristupio tom procesu i danas imao jednog zastupnika u NSRS. Možda Tomislava Tomljanovića ili Miju Perkunića, ne znam, nekoga ko je povratnik, ko zna sistem i ko je učen i obrazovan da djeluje politički i konstruktivno na boljitku za povratnike.  Međutim, to se nije desilo.

Ponovno smo tražili hrvatske stranke da uđu u proces, jer je bitno da u Posavini postoji jedinstvo, nudili modalitete saradnje, predložili one koji će vas najmanje oštetiti u Federaciji, poput izdvojene liste za Vukosavlje, Modriču, Brod i Derventu. Sve smo uradili da očuvamo povjerenje. Vjerovao sam da je HDZ 1990 nešto drugačija. I onda je osvanulo to gorko saopštenje, kao šamar. I bio sam bijesan. Meni koji zna za 13 ubijenih Matanovića u Briševu kod Prijedora 1992. godine, koji pamti priču braće Zadro – svjedoka Grabovice, meni koji se svaki put sjeti Rudolfa Hrena kad govori o genocidu u Srebrenici, koji zna za fotografije pobijenih na Stipića Livadi kod Doljane. Meni koji sam učinio sve da ne budem fokusiran u životu na žrtvu svoju, žrtvu svoje porodice i svog naroda, već da uvijek tražim dalje, jer tako razumijem bolje i svoju priču.

Ilija, molim te. Vjerujem da si čestit čovjek. Nemoj dopustiti da i tvoja stranka uđe u matricu onoga što je Dragan Čović već davno učinio 'normalnim i prihvatljivim'. Nemoj da pamtite samo Križančevo selo i Trusinu, pamtite i Ahmiće. Pamtite ubijenog Salema i Vejsila Đulića iz Koštane bolnice. Hajde da zajedno pamtimo. Hajde da se više ne ponižavamo. Mi smo vaše komšije, mi među vama tražimo najbolje i ja u tebi ne gledam zločinca, ne gledam te kroz UZP i haške presude, gledam te kao pojedinca, nekog ko vodi političku organizaciju koja može promijeniti način kako naša dva naroda komuniciraju. Nemojte nas zvati islamistima, novonastalim narodom, nemojte naše žrtve zvati izmišljenim. Ilija, možeš li malo drugačije, pa evo da se barem – k'o ljudi, možemo pogledati u lice? Molim te, reci mi da je bio propust, da se neko preračunao, da nije dvaput pročitano. Eto, ja ću prešutiti i pustiti da prođe. Samo nemoj da gubimo šansu.