Još jedan polupraznik u poludržavi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dan 25. studenoga bio je republički praznik u Bosni i Hercegovini unutar socijalističke Jugoslavije, a kao Dan državnosti preuzela ga je Republika BiH koja je proglašena 1992. godine. Daytonski je sporazum predvidio da današnja BiH kao sljednica te republike nastavlja provoditi sve njene zakone uključujući i zakon o državnim praznicima, sve dok se oni ne zamijene nekim novima pa se 25. studenog obilježava po tom načelu pravnog kontinuiteta.

No, zemlja bez himne, s nametnutom zastavom, izgubljenim ustavom – jer još nitko nije dokučio gdje je nestao primjerak Daytona iz Predsjedništva – još se nije dogovorila o zajedničkim praznicima pa se u BiH proslavljaju samo Praznik rada – iako je posla sve manje – i Nova godina – koju pak neki žele potisnuti jer navodno nije u tradiciji.

S druge strane, vlasti Republike Srpske odbijaju priznati 25. studenoga kao Dan državnosti BiH, pa kao svoj praznik obilježavaju 21. studenog u znak podsjećanja na datum kada je 1995. parafiran Daytonski sporazum.

Na prijemu u Predsjedništvu BiH već tradicionalno nije bilo člana Predsjedništva iz Republike Srpske, pa je tako svečanost povodom Dana državnosti bilo bez predsjedateljice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović.

I dok Republika Srpska ne vidi ništa u ovom danu, i u Federaciji BiH su podijeljena slavlja pa se recimo u Mostaru poslodavci boje najavljenih strogih inspekcija zbog čega je stradao crni petak dok recimo u Sarajevu pojedini trgovački centri ne vide neradni dan ni na vidiku. Ispade tako da se strogoća trenira i u praznicima trenira selektivno

Danom državnosti obilježava se ili bi se trebao obilježavati dan kada je 1943., na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća BiH (ZAVNOBiH), posebnom rezolucijom BiH definirana kao federalna jedinica u sastavu nove Jugoslavije, čime je ujedno obnovljena njena državnost.

U toj je rezoluciji navedeno i kako BiH "nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska".

No, može se čuti, pogotovo u predizbornim kampanjama, bezidejnim prosvjedima i za vrijeme koalicijskih laktanja kako je BiH, unatoč bubanju u prsa, ponekad previše nečija.