Jugoslavija ubila najviše ideoloških neprijatelja u Europi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Intenzitet represije koju su nove komunističke vlasti u Jugoslaviji provodile u prvim mjesecima poslije Drugog svjetskog rata bio je drastičan, a broj strijeljanih političkih, ideoloških i klasnih neprijatelja mjeri se desetinama tisuća, što je najviše u Europi, piše Srđan Cvetković u nastavku feljtona "Čišćenje Srbije od `narodnih neprijatelja` 1944-1953" objavljenog u beogradskoj Politici.

U tekstu se navodi da su obitelji takozvanih narodnih neprijatelja bile dugo žigosane od novih komunističkih vlasti u Jugoslaviji i na repu za materijalna sljedovanja i ostale društvene prinadležnosti, prenosi Srna.

Uništavanje

U feljtonu piše da su i djeca tih "narodnih neprijatelja" bila označena u društvu, a cjelokupna imovina im je konfiscirana često do najsitnijih osobnih stvari i predmeta, ekonomski su uništavani, pa su bili osuđeni na preživljavanje i snalaženje.

Iz dostupnih dokumenata iz arhiva u Srbiji, ali i Sloveniji i Hrvatskoj vidi se da procesi "divljeg čišćenja", kao i represije nad političkim i klasnim protivnicima nisu bili slučajni, niti stihijski, nego se radilo o planskoj akciji Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA).

Sve se, piše autor, odvijalo u režiji i pod strogim nadzorom Ozne i Komunističke partije, a radilo se po unaprijed pripremljenim direktivama i odlukama, uz postojanje detaljnih popisa političkih i klasnih neprijatelja koje treba likvidirati u još uvijek ratnim okolnostima.

Iz dokumenata može se potpuno rekonstruirati scenarij likvidacija, uhićenja se odvijaju po unaprijed pripremljenim popisima ili na osnovu dojava doušnika, a potom se vrše masovne egzekucije u režiji Ozne ili preko isfabriciranih presuda za uglednije građane.

Detaljni izvještaji

Autor navodi da u arhivama postoje detaljni izvještaji s terena, gdje je vođena precizna dokumentacija o strijeljanim tijekom 1944-1945. godine, ali su knjige i popisi dijelom još uvijek nedostupni.

Kako se dodaje u tekstu, mnogi dokumenti svjedoče da je stupanj represije zavisio od mjesta i vremena, te da tretman okrivljenih nije bio svuda jednak, na primjer u Srbiji i u Hrvatskoj, a u prvim fazama represije gubila se glava za ono što je kasnije kažnjavano zatvorom.

Autor navodi i primjer vlasti u Velikoj Plani 1944. godine i direktivama kako treba postupati nakon izvršenih "čišćenja", pa se ističe da strijeljanja treba vršiti noću, a sahranjivati danju, te predlaže da rodbinu strijeljanih treba ekonomski uništiti, prenosi Srna.

U tekstu piše da je i najbliža rodbina optuženih i osuđenih "narodnih neprijatelja" trpjela različite oblike torture novih vlasti, među kojima je konfiskacija imovine, otežano zapošljavanje, zakidanje na socijalnim davanjima, otežan pristup fakultetima njihovoj djeci, sprječavanje napredovanja u karijeri.

Dodaje se da su bili stalno pod lupom vlasti, praćeni, prisluškivani, često privođeni, a njihove kuće i stanovi neprestano pretresani, dok se staro građanstvo, koje je nazivano "reakcija" ili "buržoazija", različitim sustavima državne represije zatiralo.

Jedini način preživljavanja

Autor navodi da je jedini način preživljavanja bio da ti ljudi rasprodaju svoju imovinu, da ne bi bila konfiscirana i to na crno, pa je osiromašena buržoazija prodavala obiteljski nakit, zlato...

U tekstu se navodi da je po potrebi, kada je državna blagajna bila prazna, organizirana pljačka kuća, da su se odnosile ikone, srebro, zlato, namještaj, devize iz slamarica, čime se smišljeno utjerivao strah u kosti "obilježene reakcije".

U feljtonu se navodi da su neki od pasivnih metoda otpora ovih ljudi bili pretplata na opozicijski tisak, slavljenje krsne slave, izbjegavanje odlaska na radne akcije, usprkos glasinama da djeca neće moći biti upisana na fakultet, kao i slušanje ploča nabavljenih u Američkoj čitaonici, klasika jazza, bluesa na zatvorenim poluilegalnim zabavama, odlazak na projekcije američkih filmova.

Među primjerima represije prema obiteljima strijeljanih, navodi se slučaj obitelj Branka Popovića strijeljanog 1944. godine, dekana Tehničkog fakulteta pod okupacijom i poznatog likovnog umjetnika, koja je dobila nalog da se iseli iz stana u Knez Mihailovoj za 24 sata.

Na primjeru Milana Sekulića vidi se da je obitelji oteta ne samo nepokretna, nego i pokretna imovina, osobne stvari.

O strijeljanim su nerijetko širene laži, kako bi se ublažio efekt masovnih strijeljanja, a obiteljima je govoreno da je neko "otišao u Rusiju", "Nalazi se u Borskom rudniku", "Javio se iz Trsta"...