Migranti za Bljesak: Razumijem strah, ali i moja obitelj zaslužuje normalan život

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 ''Želimo ići u zemlju u kojoj nema rata, nama je svejedno je li to Bosna i Hercegovina ili bilo koja druga zemlja. Moja obitelj zaslužuje normalan život, želimo raditi i nastaviti sa životom kakav smo imali prije ovog nesretnog rata'', govori za Bljesak.info Amir koji se sa suprugom i njihovo dvoje djece našao među gotovo 300 migranata koji su petak jutro krenuli ispred sarajevske vijećnice prema izbjegličkom kampu Salakovac.

Amir je inženjer elektrotehnike, njegova supruga je socijalni radnik, oboje su obrazovani ljudi koje je na ovaj put, dug četiri mjeseca, natjerao nemir i rat koji se vodi u njihovoj zemlji.

''Imali smo lijep život, oboje smo obrazovani ljudi, i ne želimo biti drugima na teret. Želimo raditi. Već četiri mjeseca smo na cesti, ne žalimo se, ljudi nam pomažu, no ovo nije naš izbor, a naročito izbor naše djece'', govori Amir.

U konvoju od pet autobusa, zaustavljenom na Ivan Sedlu, mahom su obitelji s djecom iz Irana, Pakisatana, Afganistana i Sirije. Nudia je majka četvero djece, dolazi iz Afganistana i već tri godine u potrazi je za nekim boljim, mirnim mjestom.

''Kao i većina nas, nemam neki poseban cilj, destinaciju. Želim biti ondje gdje neću biti nikom na teret, ako me vlada u vašoj zemlji prihvati i ako se stvore uvjeti, ostajem tu'', priča nam Nadia dok u rukama drži svoju jednogodišnju kćer.

Zadovoljna je brigom koju su joj zasad pružile naše vlasti, no ističe kako je to tek puko preživljavanje.

''Ovo nije život ni za kog, posebice za djecu. Mjesec je Ramazana, žao mi je što ne mogu postiti, no uvjeti u kojima se trenutno nalazim to ne dopuštaju'', dodaje Nadia koju su na ovaj put, kako govori, natjerali talibani u njezinoj zemlji.

Probleme s talibanima imao je i Ahmad iz Afganistana kojeg su protjerali jer je bio službeni prevoditelj britanskim snagama u Afganistanu. Obitelj, ženu s troje djece, oca i majku, ostavio je u svojoj zemlji te ih ima namjeru pozvati kad nađe sigurno mjesto. Njegova potraga traje već četiri godine a kontakt s obitelji povremeno ostvaruje preko društvenih mreža.

''Javim im se čim uhvatim priliku, nitko od nas nije mislio da će moj put trajati ovoliko dugo. Imali smo lijep život, no moj posao je presudio. Znao sam previše delikatnih informacija o talibanima, troje mojih kolega su brutalno ubili,  i jednostavno sam morao sve ostaviti i pobjeći iz svoje zemlje'', govori Ahmad koji je na putu dugom četiri godine prešao Pakistan, Iran, Tursku, Bugarsku Srbiju.

Većina od migranata koji se nalaze ovdje, kako nam govori Ahmad, u potrazi je za nekim boljim životom, iako kaže da razumije i strah i sumnje na koje nailaze od domaćih ljudi.

Pomoć ljudima koji se nalaze trenutno u migracijskom pokretu ponudili su iz UNHCR-a i njihovih bratskih udruga poput Bh. inicijativa Žena, ispred koje nam govore da je nervoza i razdražljivost koju susrećemo, uzevši u obzir trenutne uvjete, sasvim normalna.

''Djeca su umorna, neispavana i poprilično razdražljiva. Nalaze se u sredinama koje su im nepoznate i kao i sva djeca trebaju njegu, san i uvjete za život. Dobra stvar jeste da su djeca sa roditeljima, no ima i maloljetnika koji su bez pratnje i onda to predstavlja problem jer se oni teže snalaze, a briga o njima je velika i hitna'', govori Arijana Dinek, ispred ove udruge.

Sati čekanja na nepoznatom, u putu za nepoznato, samo su doprinijeli toj nervozi i strahu. Nakon dugih političkih prepucavanja, na granici između dvije županije, (pokušali smo čovjeku iz Irana objasniti naše granice i županije?!) , konvoj s migrantima stigao je u Salakovac. Potraga za boljim mjestom je završena, za danas.