Na današnji dan dogodio se atentat koji je prouzročio sve kasnije krvave ratove

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 95 godina, dvadesetog lipnja 1928. dogodio se najpoznatiji i vjerojatno najtragičniji atentat u hrvatskoj povijesti.

U dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela.Taj pokolj počinio je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke.

Čitav se slučaj odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: "Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva." U dvorani se digla velika galama kao reakcija na Račićeve prijetnje.

Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: "Opljačkali ste begove!". Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. "Kazni ili ću ja njega da kaznim", zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu.

Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti.

Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.

Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: "Ha! Baš tebe trebam!" i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu.

Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni.

Nakon atentata Puniša Račić pobjegao je kroz ministarsku sobu, po izjavi nazočnih, vičući "Živela Velika Srbija!". Mirno je, neometan i naoružan, izašao van iz skupštinske zgrade. Tu ga je čekao automobil i zajedno s narodnim zastupnikom Draganom Bojovićem odvezao se je u stan nekoga prijatelja.

Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu.

Prije nego što su ga definitivno zatvorili izjavio je pred radikalskim zastupnikom Bojovićem i novinarima: "Nisam mogao više da gledam, kako se baca blato na sve što je srpsko. Sad sam tu, pristajem da me strijeljaju, ja sam svoje izvršio".

Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd strijeljali.

Ubojstvo Radića i ostalih u skupštinskim klupama Kraljevine SHS praktično je zauvijek narušilo povjerenje između hrvatskog i srpskog naroda na prostoru nekadašnje Jugoslavije i šire. Velikosrpska politika pokazala je svoje pravo lice, inicirala na drugoj strani jednako radikalne stavove u budućnosti.

Krvavi ratovi vođeni početkom 40-ih, a kasnije i 90-ih prošloga stoljeća ponajviše su rezultat teško narušenih odnosa i izgubljenog povjerenja među narodima.