Načelnici na općim izborima - nedosljednost koja je u skladu sa zakonom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Praksa da se načelnici općina i gradonačelnici koji su od strane građana dobili mandate na lokalnim izborima, još na polovini svojih tekućih mandata kandidiraju na općim izborima za neka od zakonodavnih tijela, nije nova. Međutim, na Općim izborima 2018. godine takvih kandidatura bilo je više nego ranije, piše Istinomjer.ba.

Na taj potez odlučili su se gradonačelnici Šuhret Fazlić, Fuad Kasumović i Muhamed Ramović, te načelnici općina Zikrija Duraković, Zlatko Hujić, Ibrahim Hadžibajrić i Semir Efendić.

Još tijekom kampanje koju su vodili kao kandidati za zakonodavna tijela, jedan broj njih javno je isticao da, ako ih osvoje, neće prihvatiti mandate na Općim izborima 2018. godine, te da će ostati na svojim trenutnim pozicijama.

''Mene to ne zanima. Prepustit ću mjesto sljedećem s liste'', izjavio je tako Kasumović, dodajući:

''Ja ostajem neovisni gradonačelnik jer sam prije dvije godine obećao građanima kada sam im se ponudio da taj bedem razvalim i da ću biti četiri godine''.

Fuad Kasumović, 14.10.2018.

Kada su Ramović, Efendić, Duraković i Hujić u pitanju, još uvijek nije jasno kojim će putem krenuti. Tako Ramović planira da po tom pitanju, kako sam navodi, ''odluku donese na osnovu ankete koju će provesti među građanima Goražda'':

''Ako oni budu više za to da ostanem gradonačelnika ja ću to uraditi, ako ipak bude više onih koji me žele vidjeti u Skupštini BPŽ onda ću ih poslušati.''

Muhamed Ramović, 16.10.2018.

Načelnik Bosanskog Petrovca, Zlatko Hujić svoju će odluku donijeti uzimajući u obzir
“probleme u funkcioniranju Općinskog vijeća Bosanskog Petrovca”, tvrdeći “da su već dvije godine izgubljene, a da nema jasne većine.”

S obzirom na to da izborna legislativa u BiH dopušta ovako nešto, sve je “po zakonu”.

Ako načelnici i gradonačelnici osvoje i prihvate mandate na općim izborima, slijede lokalni izbori u njihovim lokalnim zajednicama na kojima se na njihova dosadašnja mjesta biraju njihovi nasljednici, te je i pitanje koliko bi ti izbori koštali građane tih općina ili gradova.

Ako pak žele da se odreknu novoosvojenih mandata, to mogu učiniti izjavom koju u zakonski predviđenom roku predaju Središnjem izbornom povjerenstvu (SIP). Glasnogovornica SIP-a, Maksida Pirić kaže da “izabrani dužnosnicii koji se žele odreći osvojenog mandata to mogu učiniti izjavom koju predaju SIP-u” i prije potvrđivanja izbornih rezultata, te dodaje:

''Ali ranije smo imali slučajeve da nakon što potvrdimo rezultate izbora već sutradan dobijemo izjave o odricanju osvojenog mandata, pa tada CIK dodjeljuje mandat sljedećem s liste u skladu s Izbornim zakonom''.

Maksida Pirić, 16.10.2018.

Kada se sagledaju odluke načelnika i gradonačelnika da se, prvo kandiraju na općim izborima, a zatim prihvate ili se odreknu osvojenih mandata, postavlja se pitanje zbog čega se uopće odlučuju na kandidature?

Ako se odluče da prihvate mandat na općim izborima, jedan od razloga može biti to što biti u zakonodavnom tijelu na kantonalnom, entitetskom ili državnom nivou znači i nositi puno manju odgovornost na sebi, ali i biti siguran da u naredne četiri godine skoro da i nije moguće izgubiti tu poziciju, a samim tim i privilegije koje ona nosi, dok s mjestom načelnika i gradonačelnika to već nije slučaj. No, u tom slučaju sasvim je kredibilno zapitati se zašto su se onda na prvom mjestu kandidirali za načelničke pozicije obećavajući tom prilikom građanima da će četiri naredne godine biti na tim pozicijama.

S druge strane, ako nemaju namjeru da se odreknu pozicije na lokalnom nivou, računajući na svoju političku snagu i popularnost stečenu tijekom obnašanja funkcije načelnika ili gradonačelnika, njihova bi procjena mogla biti da će svojim prisustvom na čelnim pozicijama lista osigurati puno bolji rezultat za taj nivo političkom subjektu čiju listu predvode, nego što bi on to bio bez njih.

Međutim, što je s građanima njihovih općina i gradova i njima kao biračima na općim izborima kada je ovaj fenomen u pitanju?

Znaju li, ili mogu li uopće građani biti sigurni zbog čega su oni na listama, i za što ili zašto im daju glasove?

Razmišljaju li građani razmišljaju na način na koji razmišljaju ovi kandidati, ili pak glasuju za njih zato što su prepoznali kvalitetnog kandidata za zakonodavnu vlast na danom nivou, te upravo njega žele da ih predstavlja naredne četiri godine?

Na kraju, nakon što su tijekom kampanje promovirali i nudili sebe kao najbolji izbor na općim izborima za određeno zakonodavno tijelo, nije li nedosljedno ali i neodgovorno nakon svega reći “mene to ne zanima”, te da li se oni koji su podržali takvog kandidata osjećaju prevarenima, kada on, povlačeći se nakon osvojenog mandata, isti “prepusti sljedećem s liste”?

Veliki broj preferencijalnih glasova koji ovakvi kandidati dobiju u odnosu na ostale kandidate sa njihovih lista, sigurno je, ne ide u prilog tvrdnji da birači nisu željeli da njihov načelnik ili gradonačelnik ne ode na novu, zakonodavnu funkciju.

S druge strane, isti ti lideri svojih lokalnih zajednica su svi do jednog na lokalnim izborima obećali da će naredne četiri godine, koliko traje mandat, obavljati tu funkciju i raditi u interesu svojih lokalnih zajednica, te su sukladno na tome i dobili povjerenje građana na lokalnim izborima.

Prihvaćajući tako mandate osvojene na općim izborima, teško se oteti utisku da tako gaze svoja osnovna obećanja data na lokalnim izborima, ali time na najdirektniji način i izigravaju volju i povjerenje građana te općine ili grada na čijem su čelu bili, piše Istinomjer.

Čini se s toga da su argumenti onih koji se u javnosti zalažu za izmjene Izbornog zakona BiH koje bi onemogućile da se aktualni načelnici i gradonačelnici kandiraju na općim izborima prilično čvrsti.

 U slučaju da se tako nešto prihvati, građani bi na lokalnim izborima mogli biti sigurni da onaj kome su ukazali povjerenje neće moći tako napustiti svoju funkciju, imajući istovremeno zakonsku osnovu da učini tako nešto.

Osim toga, ako lideri lokalnih zajednica ne bi mogli biti na listama na općim izborima, isti ti birači bi znali da oni kojima daju svoj glas za zakonodavna tijela zaista žele da ih tamo predstavljaju.