Otac nacije: Prije pola stoljeća preminuo je prvi izraelski premijer

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije pola stoljeća, 1. prosinca 1973. godine u Tel Avivu je preminuo David Ben Gurion, izraelski političar kojeg nazivaju ocem nacije.

Ben Gurion je bio izraelski laburistički vođa, državnik i prvi premijer Izraela i ministar obrane (1948. – 1953. i 1955. – 1963.) koji je posvetio svoj život osnivanju izraelske države u Palestini.

Ben Gurion čije prezime u orginalu glasi Grün, rođen je u mjestu Plonsku u carskoj Rusiji (danas dio Poljske) 16. listopada 1886. godine kao sin odvjetnika i aktivnog cionista.

Obrazovao se u hebrejskoj školi koju je osnovao njegov otac. U dobi od 14 godina postao je član cionističke mladeži i vođa skupine mladih židova nazvane Ezra, a čiji su članovi međusobno razgovarali samo na hebrejskom jeziku.

S 18 godina postao je učitelj u Varšavskoj židovskoj školi i pridružio se socijalističkoj cionističkoj skupini Poalei Zion (Radnici Ziona).

Odlazak u Palestinu

Poljsku je napustio 1906. godine, a 1908. godine radi na farmi u židovskom naselju u Palestini koja se nalazila na području koje je bilo pod turskom kontrolom.

Tu je postao jedan od pokretača agrikulturne radničke komune te je pomogao utemeljiti židovsku samoobrambenu grupu Hashomer (Čuvar).

Zajedno s Yitzhakom Ben Zvijem 1912‒14. studirao je pravo u Carigradu. Od 1915. boravio je u SAD-u, a nakon Balfourove deklaracije pridružio se Židovskoj legiji u sastavu britanske vojske.

Vratio se 1918. u Palestinu, gdje je 1919. bio suosnivač socijalističke stranke Ahdut ha-Avoda, 1920. suosnivač i do 1935. glavni tajnik Histadruta (organizacije židovskih radnika u Palestini), a 1930. suosnivač i do 1963. vođa Izraelske radničke stranke (MAPAI).

Poziv na ustanak i stvaranje države Izrael

Od 1935. do 1948. bio je predsjednik Židovske agencije i s Chaimom Weizmannom usmjeravao cionističke aktivnosti. Nakon zaoštravanja britanske politike prema useljavanju Židova 1939., pozvao na ustanak protiv britanske uprave. Na njegov poticaj donesena je 1942. odluka o osnivanju židovske države nakon svršetka rata.

Organizirao je djelovanje židovske zajednice u poslijeratnom razdoblju, a ono dovodi do osnutka države Izraela (proglasio ju je 14. V. 1948. u Tel Avivu).

Bio je premijer i ministar obrane u privremenoj vladi, a nastavio je obavljati te dužnosti i nakon prvih parlamentarnih izbora 1949. te je do siječnja 1954., kada se privremeno povukao, i ponovno 1955–63. bio ukupno osam puta premijer i istodobno ministar obrane.

Pod njegovim vodstvom iz gerilskih jedinica ustrojena je suvremena vojska, osigurana pobjeda nad združenim snagama šest arapskih država u ratu 1948–49., organiziran je proces primanja mnoštva useljenika i njihove integracije u jedinstvenu naciju, te oblikovan moderan školski sustav.

Vodio Izrael u razdoblju stjecanja vojne nadmoći (Sinajska kampanja 1956), gospodarskog uspona i šire međunarodne afirmacije.

Premda je vodio politiku odlučnoga vojnoga odgovora na svaku arapsku prijetnju, početkom 1960-ih poduzeo je nekoliko inicijativa za tajne pregovore s arapskim državama radi uspostave mira na Bliskom istoku, ali one nisu dale rezultata.

Kraj političke karijere

Ponovno je 1963. dao ostavku (naslijedio ga je Levi Eshkol) i povukao se u kibuc. Privremeno se politički aktivirao 1965., kada je napustio MAPAI i osnovao neovisnu Izraelsku radničku listu (Rafi) s kojom je na izborima 1965. ušao u Kneset.

Godine 1968. RAFI se pridružio stranci MAPAI na čijem je čelu sada bio Ahdut Ha'avoda i oformljena je nova stranka - Izraelska radnička stranka. No, Ben Gurion je osnovao novu stranku - Hareshima Hamamlachtit (Državna lista) koja je osvojila četiri zastupnička mjesta u Knesetu na izborima 1969. godine.

Naredne godine Ben Gurion je otišao u mirovinu i zadnjih je deset godina svog života živio u kibucu Sde Boker u južnom pustinjskom području Negev.

Zbog sveukupnog doprinosa u stvaranju modernog Izreala štovan kao otac nacije. Glavna djela: Ponovno rođenje i sudbina Izraela (Rebirth and Destiny of Israel, 1952) i Izrael: godine izazova (Israel: Years of Challenge, 1963).

(Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)