Prije 110 godina rođen je najkontroverzniji predsjednik SAD-a novoga doba

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Richard Milhous Nixon, američki političar i bivši predsjednik SAD-a, rođen je na današnji dan prije 110 godina u kalifornijskom gradu Yorba Linda.

Poznat je kao jedini čovjek kojem je pošlo za rukom dva puta biti izabran za dopredsjednika i dva puta za predsjednika; bio je 5. predsjednik američke Republikanske stranke koji je obnašao dužnost dva mandata.

Najviše ga se ipak pamti po tome što je bio prvi i dosad jedini predsjednik SAD-a koji je odstupio s dužnosti. Njegova ostavka bila je posljedica afere "Watergate".

Na svijet je došao 9. siječnja 1913. godine u obitelji siromašnih kvekerskih farmera irskog podrijetla. Rano djetinjstvo mu je, osim siromaštva, obilježio snažan vjerski odgoj i stroga pravila o zabrani alkohola, psovanja i plesanja.

Richard Milhous Nixon rođen je u obitelji siromašnih kvekerskih farmera. Rano djetinjstvo mu je, osim siromaštva, obilježio snažan vjerski odgoj i stroga pravila o zabrani alkohola, psovanja i plesanja.

Nakon što je završio srednju školu, 1930. godine, mladi Nixon je, zahvaljujući odličnom poznavanju latinskoga jezika i Shakespeareovih stihova, dobio stipendiju za studiranje na Harvardu. Međutim, njegovi siromašni roditelji nisu mu mogli priuštiti put do drugog kraja SAD, pa je umjesto toga morao pohađati lokalni Whittier College.

Godine 1934. završio je Pravni fakultet Sveučilišta Duke, a potom položio pravosudni ispit. Odbijen je prilikom pokušaja da postane agent FBI, zbog čega je kasnije stekao animozitet prema moćnom direktoru te institucije J. Edgaru Hooveru.

Nixon je prve godine pravne prakse godine proveo kao mali, i relativno slabo poznati odvjetnik. Advokaturom se bavio od 1937. do 1942. godine. Godine 1940. se, nakon dugogodišnje veze, vjenčao sa srednjoškolskom nastavnicom Pat, s kojom će imati dvije kćeri – Patricia (Tricia) i Julie.

Zanimljivo, kao odvjetnik sredinom šezdesetih godina pred američkim je sudovima branio hrvatske emigrante od izručenja Titovoj Jugoslaviji.

Kasnije je, tijekom posjete ondašnjoj SFRJ, uvjetovao da uz Beograd posjeti i Zagreb. Tijekom prijema u Banskim dvorima pred uzvanicima uzviknuo je mimo protokola "Živjela Hrvatska" što je tada od strane jugokomunista smatrano incidentom.

Početkom devedesetih u otvoreno se je založio za međunarodno priznanje Hrvatske te za ukidanje embarga na nabavu oružja kako bi se Hrvatska mogla braniti od velikosrpske agresije.

U II. svjetskom ratu bio je mornarički časnik na južnom Pacifiku (1942–46). Kao republikanac 1947. izabran je u Predstavnički dom Kongresa pošto je pobijedio demokratskog protukandidata aludirajući u kampanji na njegovo navodno simpatiziranje komunizma.

Kao član Povjerenstva za istraživanje antiameričkih aktivnosti (1948–50), potvrdio je svoju reputaciju beskompromisnog antikomunista. Bio je predstavnik Kalifornije u Senatu SAD-a 1950–53., a potom u dva mandata potpredsjednik SAD-a u administraciji Dwighta Eisenhowera (1953–61).

Na predsjedničkim izborima 1960. tijesno je izgubio od Johna F. Kennedyja. Izgubio je i izbore za guvernera Kalifornije 1962. te je najavio povlačenje iz politike. Nixon se ponovno aktivno uključio u politiku 1964. godine za vrijeme republikanske izborne konvencije.

Pobjedom nad demokratskim kandidatom H. H. Humphreyjem i neovisnim kandidatom Georgeom C. Wallaceom na izborima 1968., kao kandidat Republikanske stranke bio je izabran za predsjednika SAD-a obećavši "častan mir" u Vijetnamu i uspostavu reda i mira u američkim gradovima.

Reizabran je 1972. kada je pobijedio demokrata Georgea S. McGoverna. Unatoč predizbornim obećanjima, vodio je neujednačenu politiku u Vijetnamu. Smanjivao je broj američkih vojnika, ali je obnovio bombardiranje i proširio vojne operacije na Laos i Kambodžu, okončavši rat tek nakon dugotrajnih pregovora u siječnju 1973.

Unatoč mnogim gospodarskim mjerama (kontrola plaća i cijena, devalvacija dolara 1971. i 1973) nije uspio zaustaviti stagflaciju, a u kolovozu 1971. jednostrano je raskinuo sporazum iz Bretton Woodsa i uveo svijet u eru plivajućih tečajeva.

Sa svojim savjetnikom za vanjsku politiku H. Kissingerom (od 1973. ministrom vanjskih poslova) poboljšao je odnose s komunističkim svijetom. Putovanjem u Peking u veljači 1972. nakon 21 godine uspostavio je diplomatske odnose s NR Kinom.

Njegovim posjetom Moskvi u svibnju 1972. zaključeni su pregovori o smanjenju raketnoga naoružanja i postignut je sporazum SALT I (Strategic Arms Limitation) te potpisan memorandum o osnovnim načelima američko-sovjetskih odnosa, što je označilo početak detanta u odnosima supersila.

Njegova administracija potpomogla je rušenje režima Salvadora Allendea u Čileu 1973., a potresale su ju unutrašnje afere, od kojih je najveća bila afera Watergate.

Pokušavši zataškati umiješanost u provalu pristaša republikanaca u glavni stožer Demokratske stranke pred izbore 1972., ometao je istragu i zatim, suočen s postupkom za opoziv s položaja predsjednika, 8. VIII. 1974. dao ostavku u korist potpredsjednika Geralda Forda, koji ga je amnestirao.

Stav javnosti o Nixonu u to je vrijeme bio nedvosmislen. Uživao je tada reputaciju najomraženijeg političara, a oduzeta mu je i dozvola za advokaturu. U medijima i popularnoj kulturi je prikazivan kao monstrum i diktator, a novinari koji su ga raskrinkali su proglašavani herojima.

S protokom godina, a pogotovo nakon predsjednikovanja njegovog nasljednika i u mnogim stvarima ideološki bliskog Ronalda Reagana, Nixonova reputacija se poboljšala. Mnogi su manje obraćali pažnju na skandal, a više na njegova neosporna politička dostignuća. Nixon je postupno sticao reputaciju iskusnog državnika.

Nixon je 18. travnja 1994. godine, na svom imanju u New Jersey, doživio moždani udar i umro četiri dana poslije. Njegova sahrana održana je 27. travnja 1994. godine i predstavljala je prvu predsjedničku sahranu nakon više od dva desetljeća.