Prije jednog stoljeća rođen je Franjo Tuđman

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prvi hrvatski predsjednik, antifašistički borac, povjesničar i disident dr. Franjo Tuđman rođen je na današnji dan prije 100 godina, 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću u Zagorju. Rano je ostao bez majke, a otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik.

Tuđman je u Zagrebu pohađao Trgovačku akademiju, a 1940. godine pritvoren je zbog sudjelovanja u ljevičarskim demonstracijama. U proljeće sljedeće godine napušta školovanje i odlazi u partizane te postaje član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Djelovao je u partizanskim odredima na području sjeverozapadne Hrvatske, a 1945. upućen je u Vrhovni štab u Beogradu, gdje nakon rata nastavlja vojnu karijeru.

Usporedno s vojnom karijerom objavljuje i radove s područja vojne povijesti. Iako je 1960. promaknut u čin general majora napušta vojnu karijeru i posvećuje se znanstveno-istraživačkom radu. Odlazi u Zagreb 1961. godine, gdje postaje ravnatelj novoosnovanog Instituta za hisitoriju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest) i izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka. Godine 1965. doktorirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Svojim se radovima ubrzo zamjerio snažnoj unitarističkoj struji u komunističkoj Jugoslaviji. Među prvima je otvorio tabu teme o hrvatskim nacionalnim pitanjima: nametanje kolektivne krivnje Hrvatima zbog NDH, povijesne uloge HSS-a, preuveličavanju broja žrtava logora Jasenovac i slično.

Također, upozorava na centralizaciju SFRJ te marginalizaciju Hrvatske. Partija ga optužuje za “buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnom pitanju”, a 1967. smjenjen je s položaja ravnatelja Instituta, isključen iz SKJ, zabranjeno mu je javno djelovanje te odlazi u prisilnu mirovinu.

Nakon Hrvatskog proljeća (1972.) uhićen je i osuđen na montiranom sudskom procesu. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Tita, Tuđman je osuđen na samo dvije godine zatvora, a pušten je nakon 9 mjeseci.

U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju jasenovačkih žrtava. U zatvoru u Lepoglavi bio je od 1982. do 1984. kada je uvjetno pušten na slobodu.

Nakon što mu je 1987. godine vraćena putovnica Tuđman putuje po Europi, Kanadi i SAD-u gdje uspostavlja veze s hrvatskim iseljeništvom zauzimajući se za nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s programom državnog osamostaljenja Hrvatske.

Na prvim višestranačkim izborima HDZ ostvaruje pobjedu, a Franjo Tuđman dva puta premoćno pobjeđuje na izborima za predsjednika Republike Hrvatske 1992. i 1997. godine. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio sve važnije odluke.

Tijekom Domovinskog rata kombinacijom pregovaranja i primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA i srpskih agresora do konačnog oslobođenja svih hrvatskih krajeva 1995. (operacija Oluja) i 1998. (mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja). Na vanjskopolitičkom planu izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijem u UN.

Kritičari Tuđmanu zamjeraju manjak demokratičnosti u vladanju, politiku pretvorbe i privatizacije, gušenje slobode medija te politiku prema BiH.

Franjo Tuđman preminuo je 10. prosinca u Zagrebu. Pokopan je na groblju Mirogoj. (Izvor: Povijest.hr)