Prliću potvrđena kazna od 25 godina zatvora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Žalba Jadranka Prlića odbijena je u cijelosti te mu je potvrđena kazna od 25 godina zatvora. 

Na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u srijedu je započelo ročište na kojemu će žalbeno vijeće haškoga suda, kojemu predsjeda malteški sudac Carmel Agius, izreći pravorijek šestorici bivših političkih i vojnih čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata, odlučiti je li i Hrvatska sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu i time zaključiti svoje 24-godišnje postojanje.

U žalbenom vijeću su i Kinez Liu Daqun, Talijan Fausto Pocar, Amerikanac Theodor Meron i Južnoafrikanac Bakone Justice Moloto.

 Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda odbilo je u cijelosti žalbu Prlića, bio je sudionik udruženog zločinačkog poduhvata i potvrđena mu je kazna od 25 godina zatvora.

Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u srijedu je, u okviru žalbene presude bosanskohercegovačkoj šestorici utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH.

Podsjećamo, u sažetku prvostupanjske presude pročitano je da je Jadranko Prlić od 14. akolovoza 1992. do kraja travnja 1994., kao predsjednik HVO-a, a zatim predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, imao je velike ovlasti de jure i de facto u koordinaciji i rukovođenju radom HVO-a i Vlade.

Pored ostalog, imao je ovlasti u vezi sa zatočeničkim centrima HVO-a, konkretno, ovlast za njihovo otvaranje i zatvaranje. Najzad, on je igrao ključnu ulogu u odnosima između HVO-a Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne i Vlade Hrvatske. Upravo radeći na tim funkcijama, Jadranko Prlić je izradio ultimatume iz siječnja i travnja 1993. godine, upućene Armiji BiH, kojima se od nje traži da se na teritoriji HercegBosne potčini HVO-u. Posljedica tih ultimatuma bile su već spomenute vojne operacije u općinama Gornji Vakuf, Prozor i Jablanica, u okviru kojih su počinjeni brojni zločini nad muslimanskim stanovništvom. Vijeće je uvjereno da je Jadranko Prlić značajno doprinio ostvarenju tog plana u tim općinama, tako što je planirao, omogućavao i ohrabrivao zločine koje su počinili pripadnici HVO-a.

Pored toga, Jadranko Prlić je odobravao uhićenje i zatočenje koje je HVO u Mostaru provodio od 9. svibnja 1993., i svjesno je zatvarao oči pred akcijama etničkog čišćenja koje su se sa sve više nasilja izvodile tijekom ljeta 1993. u Mostaru. Dana 30. lipnja 1993. Jadranko Prlić je Hrvate ponovo pozvao na oružje protiv Muslimana i prihvatio je masovno zatočenje Muslimana, koje je HVO simultano i sustavno vršio u više općina koje je rukovodstvo Hrvatske Zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne smatralo hrvatskima.

Jadranko Prlić je podržavao opsadu istočnog Mostara koju je proveo HVO. Dok je muslimansko stanovništvo pod opsadom živjelo u strašnim uslovima, pod stalnom vatrom i granatiranjem HVO-a, Jadranko Prlić je lično doprinio blokiranju dostave humanitarne
pomoći u taj sektor grada, i to mjesecima.

Jadranko Prlić je, osim toga, znao za brojne zločine koje su počinili pripadnici oružanih snaga Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne. Tako je znao i za teške uvjete u kojima su Muslimani, uhićeni  od strane HVO-a, držani u zatočeništvu u zatvorima u Dretelju, Gabeli i na Heliodromu. Unatoč tome, opravdavao je zatočenje muslimanskih civila i poricao stvarnost njihovog položaja. Jadranko Prlić je dakle prihvaćao i ohrabrivao te uvjete krajnje nesigurnosti, kao i loše postupanje sa zatočenicima u više HVO-ovih zatočeničkih centara. Također, bio je informiran o korištenju zatočenika sa Heliodroma i iz Vojna na frontu, kao i o fizičkom zlostavljanju tih zatočenika za vrijeme rada na liniji fronta ili kad su ih koristili kao živi štit. Zbog toga što nije inte venisao iako je za to imao mogućnost, i ostao na vlasti iako je znao za počinjene zločine, Vijeće smatra da je jedini razumno moguć zaključak taj da je Jadranko Prlić omogućio i prihvatio da se čine zločini protiv Muslimana, u sklopu njihovog sistematskog zatočenja od strane HVO-a.

Jadranko Prlić je podržavao i politiku protjerivanja zatočenih Muslimana i njihovih obitelji, preko Hrvatske u treće zemlje, i učestvovao je u takoreći simultanom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne sa ciljem da se oni nasele na teritorije koje je svojatala Herceg-Bosna. Vijeće ocjenjuje da je jedini razumni zaključak koji se može izvesti taj da je Jadranko Prlić posjedovao namjeru da muslimansko stanovništvo iseli sa teritorije koju je svojatala Herceg-Bosna, kako bi onamo naselio Hrvate iz srednje Bosne.

Većina članova Vijeća – ja se ne slažem s oblikom odgovornosti – uvjerena je izvan razumne sumnje da je Jadranko Prlić značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu i da je bio jedan od njegovih glavnih članova. Osim toga, iz njegovog doprinosa proizlazi da je on posjedovao namjeru da ostvari zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva i da se čine spomenuti zločini kako bi se taj cilj proveo. Vijeće pored toga ocjenjuje da je Jadranko Prlić, na osnovi svog sudjelovanja u ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja i svojih saznanja o činjenicama, razumno mogao predvidjeti počinjenje krivičnih djela ubojstva i seksualnog zlostavljanja tokom akcija deložiranja Muslimana iz zapadnog Mostara, djela krađe činjena tijekom akcija protjerivanja stanovništva u Gornjem Vakufu, Jablanici i zapadnom Mostaru, ubojstva u sklopu zatočenja u Sovićima, kao i rušenje dviju džamija u Sovićima i Doljanima. On je prihvatio i preuzeo rizik da bi ti zločini mogli biti počinjeni.

Pored toga, Jadranko Prlić je odobravao uhićenje i zatočenje koje je HVO u Mostaru provodio od 9. svibnja 1993., i svjesno je zatvarao oči pred akcijama etničkog čišćenja koje su se sa sve više nasilja izvodile tijekom ljeta 1993. u Mostaru. Dana 30. lipnja 1993. Jadranko Prlić je Hrvate ponovo pozvao na oružje protiv Muslimana i prihvatio je masovno zatočenje Muslimana, koje je HVO simultano i sustavno vršio u više općina koje je rukovodstvo Hrvatske Zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne smatralo hrvatskima.

Jadranko Prlić je podržavao opsadu istočnog Mostara koju je proveo HVO. Dok je muslimansko stanovništvo pod opsadom živjelo u strašnim uslovima, pod stalnom vatrom i granatiranjem HVO-a, Jadranko Prlić je lično doprinio blokiranju dostave humanitarne
pomoći u taj sektor grada, i to mjesecima.

Jadranko Prlić je, osim toga, znao za brojne zločine koje su počinili pripadnici oružanih snaga Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne. Tako je znao i za teške uvjete u kojima su Muslimani, uhićeni  od strane HVO-a, držani u zatočeništvu u zatvorima u Dretelju, Gabeli i na Heliodromu. Unatoč tome, opravdavao je zatočenje muslimanskih civila i poricao stvarnost njihovog položaja. Jadranko Prlić je dakle prihvaćao i ohrabrivao te uvjete krajnje nesigurnosti, kao i loše postupanje sa zatočenicima u više HVO-ovih zatočeničkih centara. Također, bio je informiran o korištenju zatočenika sa Heliodroma i iz Vojna na frontu, kao i o fizičkom zlostavljanju tih zatočenika za vrijeme rada na liniji fronta ili kad su ih koristili kao živi štit. Zbog toga što nije inte venisao iako je za to imao mogućnost, i ostao na vlasti iako je znao za počinjene zločine, Vijeće smatra da je jedini razumno moguć zaključak taj da je Jadranko Prlić omogućio i prihvatio da se čine zločini protiv Muslimana, u sklopu njihovog sistematskog zatočenja od strane HVO-a.

Jadranko Prlić je podržavao i politiku protjerivanja zatočenih Muslimana i njihovih obitelji, preko Hrvatske u treće zemlje, i učestvovao je u takoreći simultanom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne sa ciljem da se oni nasele na teritorije koje je svojatala Herceg-Bosna. Vijeće ocjenjuje da je jedini razumni zaključak koji se može izvesti taj da je Jadranko Prlić posjedovao namjeru da muslimansko stanovništvo iseli sa teritorije koju je svojatala Herceg-Bosna, kako bi onamo naselio Hrvate iz srednje Bosne.

Većina članova Vijeća – ja se ne slažem s oblikom odgovornosti – uvjerena je izvan razumne sumnje da je Jadranko Prlić značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu i da je bio jedan od njegovih glavnih članova. Osim toga, iz njegovog doprinosa proizlazi da je on posjedovao namjeru da ostvari zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva i da se čine spomenuti zločini kako bi se taj cilj proveo. Vijeće pored toga ocjenjuje da je Jadranko Prlić, na osnovi svog sudjelovanja u ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja i svojih saznanja o činjenicama, razumno mogao predvidjeti počinjenje krivičnih djela ubojstva i seksualnog zlostavljanja tokom akcija deložiranja Muslimana iz zapadnog Mostara, djela krađe činjena tijekom akcija protjerivanja stanovništva u Gornjem Vakufu, Jablanici i zapadnom Mostaru, ubojstva u sklopu zatočenja u Sovićima, kao i rušenje dviju džamija u Sovićima i Doljanima. On je prihvatio i preuzeo rizik da bi ti zločini mogli biti počinjeni.