Put Ratka Mladića: Od Kalinovika do Milorada Komadića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Po isteku 22 godine od najvećeg ratnog zločina počinjenog na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata, danas presudu Ratku Mladiću (75), "balkanskom krvniku" kako su ga nazvali mediji, iščekuje javnost i brojne žrtve njegovih zločina.

Taj haaški optuženik, bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske, rođen je 12. ožujka 1943. godine, u Božanovićima kod Kalinovika, u BiH. U Beogradu je završio Vojnu akademiju Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Komandno-štabnu akademiju, te je kao časnik službovao u Makedoniji (Kumanovo, Skopje, Štip) i kasnije u Prištini.

Zapovjednik 9. korpusa

U lipnju 1991. godine je poslan u Knin te je kao zapovjednik 9. korpusa prevodio jedinice JNA u borbama protiv hrvatskih obrambenih snaga, a 4. listopada 1991. godine unaprijeđen je u čin general-majora. Poziciju glavnog zapovjednika stožera Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu preuzeo je 9. svibnja 1992. godine.

Tzv. skupština srpskog naroda izglasala je 12. svibnja 1992. godine stvaranje Vojske Republike Srpske, a u isto vrijeme, Mladić je postavljen na dužnost zaspovjednika Vrhovnog štaba VRS-a, mjesto na kojem je bio do prosinca 1996. godine. U general-pukovnika unaprijeđen je 24. lipnja 1994. godine.

Godinu dana kasnije, 24. srpnja 1995. godine Mladić Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) podigao je optužnicu protiv Mladića za genocid, zločine protiv čovječnosti i brojne ratne zločine, uključujući i zločine vezane za blokadu Sarajeva.

Optužnica je 16. studenog 1995. godine proširena i na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom napada na Zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UN) u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Mladić je također odgovoran za uzimanje UN-ovog osoblja kao taoce.

Umirovljenje

U studenom 1996. godine, ukazom tadašnje predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić, general Ratko Mladić smijenjen je s mjesta zapovjednika General-štaba Vojske RS-a, a pod pritiskom međunarodne zajednice i Haaškog suda odustalo se od njegovog imenovanja  za načelnika general-štaba.

Službeno, njegova vojna karijera u Vojsci RS-u završava sredinom 1997. godine, dok neslužbeno časnik Vojske RS-a ostaje sve do umirovljenja, 7. ožujka 2002. godine, kada ukazom predsjednika RS-a "prestaje profesionalna vojna služba general-pukovnika Ratka Mladića".

Mladić je imao status aktivnog vojnog dužnosnika i u Saveznoj Republici Jugoslaviji, sve dok ukazom predsjednika SRJ Vojislava Koštunice 28. veljače 2001. godine nije umirovljen. Mirovinu je primao do studenog 2005. godine, kada mu je, pod pritiskom Haaškog tribunala za izručenje, ona ukinuta.

Sva nepokretna imovina zamrznuta mu je stupanjem na snagu Zakona o zamrzavanju imovine haaškim bjeguncima, usvojenog u parlamentu Srbije i Crne Gore, 7. travnja 2006. godine.

Viđen na nogometnoj utakmici

Pretpostavljalo se da se kao bjegunac skriva u Srbiji. Mladić je, prema medijskim navodima, viđen na nogometnoj utakmici između Kine i Jugoslavije u Beogradu u ožujku 2000. godine. Kako su tada tvrdili pojedini mediji, ušao je na VIP ulaz i sjeo u privatnu ložu okružen osmoricom naoružanih čuvara.

Neki tvrde da je također viđen u predgrađu Moskve, i da je "često" bio posjetitelj Soluna i Atene, što je podiglo sumnju da su zapravo mnogi lažni izvještaji poslani kako bi se pokrio njegov trag.

U ožujku 1994. godine Mladićeva kćerka Ana je izvršila samoubojstvo u Beogradu gdje je studirala medicinu. Sahranjena je na Topčideru, a vjeruje se da je Mladić neko vrijeme redovno posjećivao njezin grob.

Mladić je 26. svibnja 2011. godine uhićen u selu Lazarevu, stotinjak kilometara od Beograda, gdje se skrivao u kući svojih rođaka. Priveden na Sud u Beogradu, gdje je odlučeno o njegovom izručenju ICTY-u. Prema izjavama očevidaca, Mladić se nije opirao uhićenju. Tadašnji predsjednik Republike Srbije Boris Tadić objavio je da je Ratko Mladić uhićen, a da je koristio lažno ime Milorad Komadić.

Britanski list Guardian objavio je specijalni kronološki izvještaj o tome kako je najtraženiji haaški optuženik Ratko Mladić punih 14 godina uspijevao izbjeći uhićenje.

Skrivanje u bunkeru

Iako su ga ljudi koji su mu pomagali tijekom skrivanja smatrali "srpskim herojem", Ratko Mladić nije imao potpuno povjerenje u njih.

Broj uključenih u Mladićevo skrivanje se, po navodima Guardiana, progresivno smanjivao. Najprije ga je štitila srbijanska vojska, da bi se kasnije oslonio na uži krug svojih bliskih suradnika i prijatelja iz rata, a na kraju samo na obitelj. Međutim, zajednički faktor u svakoj od tih faza bio je - strah, tvrdi ovaj list.

Mladić se po završetku rata povukao u Han Pijesak u istočnoj Bosni, gdje je koristio vojni bunker sagrađen još u vrijeme SFRJ, ali je 1997., kada su NATO snage započele traganje za ratnim zločincima, preko Drine prebjegao u Srbiju, gdje mu je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević pružio utočište.

Guardian tvrdi da su pripadnici Mladićevog osoblja bili odlučni da mu pruže udobnost tokom skrivanja te su za tu svrhu formirali posebni odjel u Beogradu, pod nazivom Trideseti kadrovski centar.

Pored stalne pratnje desetak tjelohranitelja, Mladić je dobio vozača, kuhara, čak i osobnog konobara, dok je dio vremena provodio i s obitelji u ulici Blagoja Parovića u Beogradu. Odlazio je i u restorane, kao i na nogometne utakmice u glavnom gradu Srbije.

Bezbrižan život

Mladićev relativno bezbrižan život okončan je onog trenutka kada je nova srbijanska vlast uhitila Slobodana Miloševića i poslala ga u Haag. Nakon toga Mladić se prebacio u novu bazu, Krčmar kod Valjeva, s jačim utvrđenjima i podzemnim bunkerima.

Pošto je nedugo nakon toga Zoran Đinđić preuzeo vlast nad službama sigurnosti, generali su obavijestili Mladića da mora napustiti objekt u Krčmaru. Britanski list tvrdi da je on to prvo odbio, ali je nešto kasnije, 1. lipnja 2002., ipak poslušao savjet i otišao u pratnji konvoja vojnih vozila.

Od tog trenutka krug jataka ratnog zapovjednika Vojske RS i haaškog bjegunca počinje da se sužava i vremenom će se od gotovo cjelokupnog vojnog aparata svesti na tek šačicu suboraca iz rata u BiH.

Tih mjeseci Mladiću nije bilo baš najugodnije, sve dok mu pomagači nisu pronašli smještaj u ulici Jurija Gagarina. Živio je svega nekoliko vrata od drugog bjegunca, Radovana Karadžića.

Mladić se pridržavao stroge vojničke discipline, rijetko izlazeći iz stana, osim kada bi išao u povremene večernje šetnje pored Save sa sinom Darkom.

Situacija se promijenila kada je ubijen premijer Zoran Đinđić. Zbog masovnih uhićenja koja su uslijedila istraga se opasno približila i pojedinim osobama iz Mladićevog bliskog okruženja, što ga je natjeralo da dodatno pojača mjere sigurnosti i opreza.

Dvije verzije

Neko vrijeme se krio u podzemnim vojnim bunkerima u beogradskom naselju Topčider. Mladić se 2005. godine vratio u ulicu Jurija Gagarina, a potom se krio kod svog rođaka Krsta Jegdića odakle ga je on odvezao u selo Mala Moštanica, kod svog brata Miroslava.

Postoje dvije verzije priče o Mladićevom narednom odredištu. Prema zvaničnoj, iz Male Moštanice se premjestio u Lazarevo, vojvođansko selo u kojem je konačno i uhapšen 26. maja 2011. godine, dok je po drugoj verziji izvjesno vrijeme proveo u Gacku u BiH, ali to nije službeno potvrđeno.