Lana Prlić: Prezime Prlić nosi i loše i dobre strane

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Ja sam krenula kao jako mlada, s mojih 17 godina, 2010. godine sam ušla u politiku. Prije toga sam se bavila nevladinim sektorom, gdje sam htjela da promijenim nešto u svom Mostaru, koji je podijeljen grad, iako to teška srca kažem. Bila sam učenica Gimnazije Mostar, koja je takozvana 2 škole pod jednim krovom, neko se time ponosi, ja kažem da je to sramota svih nas. Onda sam odlučila, jer kroz rad u nevladinim organizacijama vidjela sam da ne mogu ništa promijeniti, odlučila sam se za politiku. Kao dijete sam voljela politiku. Imala sam tri opcije u gradu Mostaru, to je bio HDZ, SDA i SDP.

Odlučila sam se za SDP i prvi put kada sam došla na sastanak dočekao me predsjednik te organizacije, u tom periodu moj drug Zoran Perić, koji se postavio prema meni kao prema mladoj osobi, ženi, koja je zaista iskreni aktivista i koji želi da promijeni stvar. To je prvi put da se nekto u Mostaru za 17 godina prema meni postavio kao prema Lani, a ne kao Prliću, kao netko tko nosi prezime Prlić.

Radili smo kampanju, dobili smo izbore 2010. i to je bio neki zalet koji nas je sve nosio. Moje studije su me natjerale da dođem u Sarajevo. Nakon što smo izgubili izbore 2014. imali smo izvanredni kongres, to je taj trenutak, kada sam se prijavila da budem članica Glavnog odbora i ujutru je došla poruka od Zorana s čestitkom za članicu Glavnog odbora. Bila sam u šoku. Bila sam među top 20 ljudi, koji su dobili glasove da budu članovi Glavnog odbora.

Nakon dva tjedna nazvao me Nermin Nikšić da porazgovaramo. Bilo me je strah jer me predsjednik stranke zove, i ponudio mi je poziciju potpredsjednice SDP-a na što sam bila šokirana. To je bio šok, ponos, izazov i negdje me je bilo strah što će sve to nositi sa sobom. Bilo je komentara da sam premlada, neiskusna, bilo je raznih komentara. Mi zaista u SDP-u želimo da damo šansu mladim ljudima'', ispričala je Lana Prlić za emisiju INTERVIEW 20 BHRT-a.

Prlić se osvnula i na presude iz Strasbourga. 

''HDZ uzima te presude kao politički alat, a ne zato da bi bilo dobro Hrvatima BiH, nego da bi bilo dobro HDZ-u u BiH, i ja uvijek podvlačim da Hrvati i HDZ nije isto, to zaista nije isto u BiH. Imamo opipljive primjere. Ja kada izađem na izbore hoću da glasam za osobu za koju mislim da je za mene bolji čovjek, bolji političar, bolja političarka, ko može donijeti ovoj BiH nešto bolje, ne izlazim da glasam za Hrvate, Bošnjake i Srbe.

Ondje gdje je HDZ na vlasti ljudi odlaze.
Ako bi svi bili, prije svega građani, ljudi, komšije i susjedi, interes nacionalnih političkih stranaka se ne bi mogao ostvariti. Mi imamo problem s izborima, zato što Vi kažete sve je ovo priča, sve je ovo super, svi se zalažu za ovo, Vi kad upalite TV vi ćete čuti od svakog od njih EU integracija, ali niko neće reći, hajdemo implementirati presude. Ili će reći, ali samo po svojim uvjetima, gdje opet samo svoje političke stranke štite.

Nedavno sam pročitala, neko je rekao kako će ovi naši političari uvesti BiH u Europsku uniju, pa kaže oni su ljude već poslali, otjerali iz BiH tim svojim reformskim agendama i još samo da BiH službeno potpiše, ljudi su već otišli.''

Lana Prlić govorila je i o problemu izbora i straha među ljudima:

„Vezano za izbore, kako ljudi dođu u posljednji momenat tako i opet izaberu isto, ja mislim da je to problem straha, jer ljudi se najbolje osjećaju inače u tom svom okruženju prirodno. Nažalost u posljednjih 20 godina političari su napravili takvo okruženje da se ljudi osjećaju sigurno samo u svojim nacionalnim krugovima.

Nevjerojatno je da u 21. stoljeću, u 2017. godini imamo ljude koji nikada nisu prešli s jedne strane Mostara na drugu stranu, da ne znaju drugo značenje riječi koje svakodnevno koristimo, da prozivamo ljude kako pričaju, kojim jezikom pričaju, a savršeno ih razumijemo. HDZ sve vrijeme priča priču o majorizaciji Hrvata, a vi kao HDZ majorizirate Srbe u jednom od kantona, da ne pričamo o tome kako Čović nikada nije ni slovom ni riječju rekao o Hrvatima u RS-u. Ima li ih uopće, gdje su ti ljudi, je li ikada otišao u RS da posjeti te obitelji''.

Na upit urednice da prokomentira svoju poziciju, odnosno kako to da je na zavodu za zapošljavanje, da šalje molbe za posao, ali biva uvijek odbijena:

''Ja sam odustala od toga, ja imam jednu ladicu i unutra sam sve sačuvala, neki su mi rekli da sam prekvalificirana, neki uopće nisu odgovorili, nekima ne odgovara moja stranka, nekima moje prezime. Tu se najmanje gleda ono što sam ja učila, radila i trudila se.''

Urednica Sanela Prašović Gadžo kazala je o povezanosti prezimena Prlić, naime Jadranko Prlić je stric Lane Prlić, koji je optužen za ratni zločin i sudi mu se pred Haškim tribunalom, prvostupanjska presuda je izrečena, drugostupanjska se očekuje krajem ovog mjeseca, te upitala Lanu da li ima problem s tim, koliko je bilo predrasuda vezano za to prezime i njen politički angažman, i da li je možda spriječilo da nešto više uradi zbog tog prezimena, na što je Lana Prlić iskreno odgovorila:

''Iskreno nije. Ovo prezime nosi i dobre i loše strane, ali ja sam zaista odlučila ući u SDP prvenstveno što me ljudi ne gledaju po prezimenu. Od malih nogu sam se naučila nositi sa tim. U osnovnoj školi sam bila dijete, koje je bilo maltretirano od ostatka razreda,i fizički i psihički zbog toga što imam razvedene roditelje, ja sam bila jedino dijete u školi koja ima razvedene roditelje, čiji je stric u pritvoru i imam samohranu majku, koja nije Hrvatske nacionalnosti. zaista sam imala problema, od nas 25 u razredu ja sam bila jedna na jednoj strani, ostatak razreda na drugoj strani.

Kada sam došla svojoj mami s tom pričom, kao dijete koje ima 13 godina, ona mi je rekla da je problem u meni, jer ide nekom logikom, međutim nije bio u meni problem, mi smo tražili razgovor s direktoricom te škole, sa pedagogom, da bi direktorica rekla da je jedini način da se to završi je da se ja prebacim udrugu školu.

Mama me je dovela kod psihologa, kod psihijatra da ja pričam, da se otvorim, da bi nakon toga svi rekli ovo dijete je savršeno normalno. Da bi na kraju i nastavnici te moje osnovne škole zvali nas privatno izvan škole i rekli mami da vide što se događa, ali da oni ne smiju ništa uraditi povodom toga, jer moraju da zadrže svoj posao. Mama je napisala pismo i Helsinškom odboru, odnosno za zaštitu dječjih prava prije svega. Prijatelje sam našla u drugim odjeljenjima i to su moji prijatelji kroz čitav život. I kada sam došla u Gimnaziju, to je bio za mene novi početak, to su bila djeca totalno drugačija od onog što sam navikla, djeca širokih shvaćanja.

U srednjoj školi je čak bilo i komentara: „ Kako Prlić, a tisuća?“ Imali smo te neke anegdote, kojima se danas smijemo, ali zato kažem da je moja mama heroj koja je sve to sa mnom prošla i nikada nije rekla da odustanem. Isto tako, koji su god bili komentari, kakva su god bila prozivanja, nekako sam to pokušala prvo sama sa sobom da raskrstim i kažem sebi da je to moja obitelj, Jadranko je moja obitelj i ja od toga ne bježim. Mi se obično čujemo, on mene nazove i pita kako sam, kako ide fakultet, jako mu je bitno kako ide fakultet, kakve su ocijene, na kojoj temi radim za diplomski, magistarski.

S njihovim kćerkama zaista imam divan odnos, s njegovom suprugom također, tako kad oni dođu u Mostar mi se vidimo, kada ja odem u Zagreb mi se vidimo, imamo jedne korektne obiteljske odnose. S obzirom na to da je moja mama jedinica, moji roditelji su razvedeni, moj otac je nedavno preminuo, tako da jedinu obitelj, krvnu, bližu imam njih i mi imamo zaista korektne obiteljske odnose i na vezi smo.

Lana Prlić prokomentirala je i kako gleda na proces u Haagu:

''Dok je proces u tijeku ja ne želim da ga komentiram. Vidjet ćemo krajem mjeseca što će biti, kakva će presuda biti. Naravno, tu su ljudi kojima je to struka i znanje i vidjet ćemo kakva će presuda biti krajem mjeseca''.